Bilo da je riječ o malim prodajnim mjestima, velikim financijskim institucijama ili sigurnosti na ulicama, videonadzor postao je neophodan. Osim lokalnog videonadzora kao što je snimanje jedne lokacije bez mogućnosti pristupa videozimci preko interneta ili privatne računalne mreže, onaj za kojim se javlja sve veća potražnja se naziva udaljeni videonadzor. Snimkama takve nadzora se može pristupiti s drugih lokacija odnosno računala, a u modernim varijantama čak i s pametnog telefona.
Posebice je primjenjiv u situacijama kada je riječ o više dislociranih lokacija kao što je to slučaj sa tvornicama, maloprodajnim mjestima, uredima, bankama, banko-matima i slično. U tom slučaju je cjelokupan videonadzor potrebno integrirati u jedan centralni sustav. Najmoderijna rješenja poput onih koja koriste britanska policija ili tvrtke poput Vipneta nudi, primjerice, tvrtka Vizura čiji je partner TeleEye iz Hong Konga.
Kako je tehnologija videonadzora poprilična nepoznanica svima, klijenti ne znaju što razlikuje jedan videonadzorni sustav od drugog. Slično je bilo 90-tih godina prošlog stoljeća kada su se pojavila računala i kada su ih svi htjeli imati pa bi otišli u dućan i rekli: ‘Ja bih jedno računalo’ – objašnjava Domagoj Oreč, direktor Vizure.
Takva je needeciranost dovela do poplave tržišta jeftinim h.264 videoserverima koji u nabavi stoje 60-ak dolara dok se u Hrvatskoj prodaju po 1500 kuna ili više. Čak i kada bi se klijent odlučio na kupnju takvih uređaja za svoje lokacije, potreban mu je centralni sustav odnosno software koji će mu pružiti mogućnost nadzora udaljenih lokacija s centralnog mjesta. Tu počinju problemi s kompatibilnošću opreme, cijenama softwarea i mnogi drugi jer ni jedan proizvođač opreme ne proizvodi prateći software. Ako proizvodi, onda je to software vrlo rudimentarnih mogućnosti.
