Zašto su se u Gavelli odlučili na uprizorenje ‘Dunda Maroja’ nakon mnogih u povodu 500. godina rođenja Marina Držića, nije sasvim jasno ni njima ni redatelju Marcu Sciaccalugi. Istina, popunili su dvoranu srednjoškolcima koji su se samo – dosađivali.
Ako vam nije bio dovoljan cijeli val produkcija dramskih tekstova Marina Držića od 2008. do danas u povodu proslave 500. godina rođenja toga najpoznatijega hrvatskog komediografa, buntovnika i općenito istaknute kazališne osobnosti, Dramsko kazalište Gavella odlučilo je njegovu možda najpoznatiju dramu ‘Dundo Maroje’ postaviti na daske i ove sezone. U svakom drugom gradu s nepunih milijun stanovnika takva bi se repertoarna odluka činila čudnom, ako ne i pogrešnom, no odgovor na to možda je najviše u tome da je već dva dana nakon premijere Gavellina dvorana bila gotovo popunjena specifičnom publikom – srednjoškolcima – koji su izvedbu gledali očito pod prilomom jer su komešanje u zadnjim redovima, tipkanje po mobitelima i pejorativni komentari na račun poznatog nam renesansnog autora teško bili rezultat slobodnog odabira.
Trebaju li lektirni naslovi biti što češće na repertoaru, nije nimalo irelevantno pitanje, no za koga se oni zapravo postavljaju, možda je mnogo važnije. Budući da živimo u vremenu u kojem svaki poluinteligenzni srednjoškolac može pogledati film o Ani Karenjini ako mu se roman ne čita i u najboljem se slučaju za interesirati za djelo, slučaj s Držićem rijetko završava sa skupinom mladih ljudi koji iz teatra izlaze presretni, fascinirani njegovim genijem i virtuoznošću. Tako, naravno, nije izgledao ni kraj ‘Dunda Maroja’ u Gavelli u režiji talijanskog redatelja Marca Sciaccaluge, koji je na Splitskom ljetu prije dvije godine režirao Racineovu ‘Fedru’, a prošle godine Molièreova ‘Škrca’.