Kosor za povijesne činjenice, Josipović za povijesni dogovor

Zdravi hrvatsko-srpski odnosi imaju isti temelj – uvijek se mora znati tko je pokušao promijeniti granice. Onda nije problem ako Kosor ima više razumijevanja za Thačija, a Josipović za Tadića.

Nakon vrlo izravne poruke Angele Merkel da Srbija neće dobiti kandidaturu za EU dok se ne odrekne ideje o podjeli Kosova, Boris Tadić počeo je prikupljati europske saveznike. Najprije je otišao u Prag k češkom predsjedniku Vaclavu Klausu, oštrom kritičaru nemačkog utjecaja u Europi, ustrajnom euroskeptiku i velikom Putinovu prijatelju. Dvije poruke, suštinski besprijekorne, ali sadržajno manipulativne, odasli su predsjednici Klaus i Tadić.

Prva je poruka da Unija ne bi smjela Srbiji kao uvjet za kandidaturu postavljati zahtjeve koji nisu vrijedili za druge države. Taj zahtjev jednakih pravila za sve upravo je nužan, ali ne onako kako ga nastoji prikazati Tadić. Sve države koje su se dosad priključivale EU imale su prethodno definirane vanjske granice. Neke su se, poput Njemačke prilikom ujedinjenja, morale posebno obvezati da će poštovati vanjske granice svojih susjeda. S obzirom na bližu povijest, primjena jednakog mjerila za Srbiju apsolutno je nužan uvjet za trajnu stabilizaciju Balkana.

No Boris Tadić ne zauzima se za primjenu jednakih mjerila. On nastoji srpsko nepriznavanje države Kosovo prikazati kao običan granični spor, identičan slovensko-hrvatskom sporu u vezi s razgraničenjem u Piranskom zaljevu. Manipulacija je golema: Hrvatska i Slovenija nikada nisu jedna drugoj osporavale vanjske, tzv. avnojevske granice, već se spore oko crte razgraničenja. Srbija je bila jedina koja nije priznavala avnojevske granice, a koje je tzv. Badinterova komisija ustanovila kao državne granice, uključujući i Kosovo. Prije 20 godina Srbija je zbog granica krenula u rat. Unija to ne bi smjela zaboraviti, a hrvatska politika na tome mora inzistirati.

Drugih poruka sa summita Tadić – Klaus odnosi se na dobre hrvatsko-srpske odnose kao strateški temelj regionalne stabilnosti. I to je apsolutno točna dijagnoza. No ključno je pitanje opet: na kojem se sadržaju ti odnosi grade. Upravo je taj sadržaj dosad bio jedan od najvećih izazova hrvatske vanjske politike, odnosno njezina sukremenja u trokutu Bansi dvori, Pantovčak, Zrinjevac.

Dosad su na tom planu postojale dvije sadržajno različite tendencije. Premijerka Kosor uvijek se zauzimala za izgradnju susjedskih odnosa na utvrđenim povijesnim činjenicama, koje podrazumijevaju i činjenicu velikosrpskog ratnog osvajanja Hrvatske. Posljednjih je dana iz predizbornih razloga samo njezina retorika eksplicitnija. Predsjednik Josipović od prvog dana svojeg mandata promicao je model povijesnog dogovora o podjeli krivnje sadržanog u sintagmi o ‘konglomeratu loših politika’ koje su dovele do rata. Zrinjevac, koji treba operacionalizirati takvu pomalo shizofrenu vanjsku politiku, našao se u procjepu, koji je eskalirao posljednjih tjedana u vezi s izborom veleposlanika. Hrvatsko buduće pozicioniranje u regiji ovisi umnogome o tome je li uopće moguće u tom sukreatorskom trokutu postići suglasnost o nacionalnim prioritetima i jedinstvenim načelima hrvatske regionalne politike, kako s ovom tako i s nekom budućom vladom. Jer novi politički ustroj i kvalitetni susjedski odnosi u regiji za Hrvatsku su strateški bitni, a bez jedinstvene regionalne politike neostvariv.

Reakcije predsjednika Josipovića, pa i šefa oporbe Milanovića, nakon premijerkina posjeta Kosovu daju vjerovati da jedinstvo o bitnim ciljevima nije nemoguće. Nepovjerljivi će reći, jedinstvo je stvorila Angela Merkel. No sljedeći je ispit već ovog petka u Požarevcu gdje će se na summitu UNESCO-a sastati (i) predsjednici Josipović i Tadić.

Tadić je već poručio da je Josipović njegov preferirani partner u Hrvatskoj, svrstavši Kosor uz bok svome ministru Vuku Jeremiću. I očekivano će pokusati produbiti hrvatski vanjskopolitički rascjep. Upravo u tom osjetljivom trenutku tamošnji istup predsjednika Josipovića i njegovi odjeci na domaćoj političkoj sceni mogli bi biti nov korak prema hrvatskoj jedinstvenoj regionalnoj politici. Njezina je okosnica tako jednostavna – poštovanje tzv. avnojevskih granica. I zdravi hrvatsko-srpski odnosi imaju isti temelj – uvijek se mora znati tko je pokušao promijeniti granice. U tako postavljenom okviru nije nikakav problem ako Kosor ima više razumijevanja za Thačija, a Josipović za Tadića. Ili obrnuto.