Povratak proizvodnji za sve vezane uz proračun djeluje staromodno. Zato treba početi govoriti o ‘ekonomskom ekosustavu’ u kojemu je jedna vrsta iznimno važna za ‘hranidbeni lanac’ drastično ugrožena.
Vrsta koja izumire jesu proizvođači opipljivih proizvoda. Pokušajte u društvu u kojemu se nađete prebrojiti koliko prisutnih radi u tvrtki koja nešto proizvodi. U posljednje vrijeme često to učinim i nerijetko ustanovim da sam jedini nevoljnik koji je ostao u djelatnosti proizvodnje, u ovom slučaju tijednih novina. U društvu prevladavaju mladi umirovljenici različitih vrsta, državni službenici, zaposleni na fakultetima… Ima ondje, naravno, i ljudi iz biznisa. Ali nekim su čudom to po pravilu konzultanti, marketingaši, PR-ovci, uvoznici, distributeri, osiguravatelji, bankari… Proizvođača se nađe tek tu i tamo. Već vidim mnoge prijatelje koji negoju. Pa njihovo je zanimanje nužno u podjeli rada. Zašto su sada važniji zaposleni u preradivačkoj industriji od onih koji se pošteno i kvalitetno bave pružanjem usluga? Naravno da su svi iz društvenog lanca važni. Ali kao u prirodi, kada dio hranidbenog lanca, planktoni naprimer, počnu nestajati – uskoro se ekološka ravnoteža naruši pa nema opstanka ni većini u ostatku hranidbenog lanca.
Od 1,4 milijuna ukupno zaposlenih u Hrvatskoj u privredi je otprilike 770.000. U industriji i građevinarstvu samo 340.000. Ako bi se i unutar toga uzelo samo one koji su međunarodno konkurentni, omjeri bi bili još porazniji.
Malo sam s prijateljima s Facebooka raspravljao o toj temi. Jedan od postova upućuje na to da 70 posto ekonomije EU čine usluge, pa zašto sad inzistirati na staromodnoj proizvodnji fizičkih proizvoda s uporabnom vrijednošću? A nije li Europska unija u velikim problemima i pred bankrotom upravo zato što u svom ekonomskom ekosustavu ima previše usluga, a premalo proizvodnje?
