Home / Tvrtke i tržišta / Končaru i Debeljaku škverovi nisu poznati ili su im pogrešno prikazani

Končaru i Debeljaku škverovi nisu poznati ili su im pogrešno prikazani

Što je s vašom imovinom u Libiji? – Uređ u Tripoliju ostavili smo svojem zaposleniku podrijetlom iz Sandžaka koji je tridesetak godina u Libiji i zna arapski. Ondje imamo četiri automobila, kuću s uredom i pansionom. Zabilježen je pokušaj provale, ali je spriječen. U svakodnevnom smo kontaktu. Situacija se normalizira i očekuje se da će se do kraja tjedna ustrojiti policija jer na kontrolnim su točkama još revolucionari. Mnoge su državne zgrade i vojni kampovi spaljene, ali kuće su prilično sačuvane. Upravo sam dobio informaciju da predstavnici stranih tvrtki već dolaze u Libiju. Vjerujem da će se situacija u zemlji početi normalizirati za dva do tri tjedna.

Kontaktirali ste i s novom vlasti? – Da, još dok je bila u Bengaziju. Upravo ovih dana radimo na pismu namjere u kojem ćemo izraziti interes za suradnju u više oblika. Tamošnja je vlast pozvala dvojicu naših stručnjaka koji će s njom najkasnije za dva mjeseca definirati njihove potrebe. Pretpostavljamo da će to biti važenje potopljenih brodova. Vidjet ćemo što ćemo moći napraviti na infrastrukturi, a vjerojatno ćemo raditi i na održavanju brodova. Imamo informaciju da je potopljen jedan od šest brodova sagrađenih za Obalnu stražu koje smo im isporučili u Gadafijevo vrijeme.

Što je s još šest naručenih brodova od Gadafija? – Za nas je to ipak najzanimljivije u ovom trenutku. Riječ je o šest velikih patrolnih brodova dugih 41 metar. Financiranje zbog sukoba nije riješeno u ožujku, no taj će se ugovor ipak realizirati. Čak je njihov ministar obrane u pismu premijerki Jadranki Kosor to potvrdio. Očekujem bolju suradnju jer je dosad bilo velikih problema s čekanjem početka provedbe poslova. Nakon što bi se usklađile obje strane i potpisali ugovori, dvije-tri godine će kalo se odobrenje financiranja jer se to nekoliko puta moralo podastrijeti Gadafiju, zatim su u tome sudjelovali i njegovi sinovi…

Koliko vrijede novi brodovi? – Više od 60 milijuna eura. To su brodovi veći od prvih šest, koji su bili dugi 31 metar. U ovih sedam godina koliko smo u Libiji vrijednost isporučenih brodova bila je stotinjak milijuna eura. Međutim, osim novih brodova planiramo vršiti remont od desetak milijuna eura, a imali smo i opciju gradnje remontnog centra od 15 milijuna eura, tako da se i buduće investicije približavaju vrijednosti od stotinjak milijuna eura u sljedećih pet godina.

Zbog imovine u Tripoliju morali ste biti i diplomati. Iako je Hrvatska priznala Revolucionarno vijeće, situacija je za vas bila nezahvalna jer se nije moglo znati hoće li Gadafi izdržati ili se možda čak nagoditi s vešilama… – U početku su moje procjene bile pogrešne, što ne začuđuje jer su tako mislili i naši geopolitičari. Libijski totalitarni sustav upoznao sam u prvoj polovini devedesetih, živeći ondje pet godina. Kad su počeli neredi u Egiptu i Tunisu, vjerovao sam da će to Libiju samo očešati i da će eventualne manje nerede režim ugušiti. Međutim, kad se upleo NATO, svakom je bilo jasno da će ovako završiti, bilo je to samo pitanje vremena. Gadafi se pokazao vrlo lošim političarom i strategom, mogao se mnogo elegantnije izvući i na neki se način osigurati. Ovako za njega nema opstanka. Preživjet će jedino ako se preda i ode u Haag.

Poslujete li i u drugim arapskim zemljama? – U intenzivnom smo kontaktu s Omanom i Kuvažom preko HGK i za najviše dva mjeseca očekujemo poziv za prezentaciju. Naznake su da bi se ondje mogla otvoriti tržišta. Slično je i u Africi, u Gvineji. Kad je riječ o Siriji, obrađivali smo je prije tri godine. Održali smo prezentaciju, dobro su nas primili, ali iako je situacija obećavala, ništa se nije dogodilo. Teško je reći u kojem će se smjeru Sirija sada razvijati, no ondje nismo nepoznati. Imali smo i neizravne kontakte s Iranom, ali on je pod embargom, zato se ondje ništa ne može učiniti.

Koji su vam projekti, osim Libije, sada najvažniji? – Istovjetan je projekt za Obalnu stražu RH. Ni sad ne znamo što ona točno traži, no naslutili smo pa smo napravili projekt i prezentirali ga Hrvatskoj mornarici. Pokazala je interes, ali kasniji događaji, odnosno dvojba hoće li se raspisati natječaj, hoće li se financirati, natjerali su je da zasad odustane. Bili smo spremni djelomice financirati gradnju tih brodova, kao i neki drugi koji su pokazali interes, ali u to se umiješala politika koja je novim Zakonom o javnoj nabavi željela pogodovati Brodosplitu, odnosno njegovoj tvrtki Brodogradilištu specijalnih objekata (BSO). Zbog interesa javnosti, koju smo s drugim brodograditeljima alarmirali, Vlada je odustala od primjene određenih odredaba prije nego što zakon stupi na snagu 1. siječnja, što je, inače, bio apsurd i pogodovalo je Brodosplitu. Zato nisam siguran da će se do kraja godine išta dogoditi.

Neki pak kažu da i druge zemlje izravno daju posao državnim tvrtkama. – Da, ali činiti to na taj način nije logično. Služem se da se može ugovarati posao s poduzećem koje je barem u pretežnom državnom vlasništvu, ali onda je u procesu privatizacije trebalo ostaviti jedno poduzeće, primjerice BSO, s namjenskom proizvodnjom. To je predlagao RH Alan. Država je mogla zadržati barem kontrolni paket i takvo bi poduzeće prema novom zakonu moglo izravno dobiti posao.

To je sada stalo? – Nema nikakvih naznaka kad će se nastaviti jer, osim toga, nije predviđen ni proračunski novac. No kad se raspisje javni natječaj, spremni smo vrlo žestoko i stručno nastupiti i bit ćemo konkurentni. I sad tvrdimo da imamo vrlo kvalitetno rješenje, usudio bih se reći najkvalitetnije, barem se tako moglo čuti po kuloarima. Inzistirali smo na tome da se ponuđačima omogući da predlože vlastiti projekt u kojem će ispuniti zahtjeve Mornarice. Na sastanku s ministrom obrane Davorom Božinovićem i državnim tajnikom Matom Rabotegom bilo je naznaka da će se takav prijedlog prihvatiti, ali natječaj nikad nije ugledao svjetlost dana.

Dodjela tog posla povezuje se i s obećanjima samoborskom DIV-u da će, kupi li Brodosplit, dobiti poslove. – Da, zato i vjerujem da se Brodosplit neće privatizirati dok se to ne riješi. No zakon je ipak u koli-

Ima li sve to veze sa završetkom pregovora s EU? – Pretpostavljam da je Amerika rekla da se pregovori završe i sad se to radi na bilo koji način. Zapravo, mi nismo ispunili uvjete u brodogradnji jer nismo proveli privatizaciju i restrukturiranje. Posljedica je to da su u privatizaciju ušli neki koji ne shvaćaju kako funkcioniraju procesi ugovaranja i gradnje broda. Nije jasno kako će novi vlasnici dobiti kredit jer su vlasnici pokretnina koje nisu zanimljive bankama.

Niste uspjeli kupiti Brodogradilište Kraljevicu, pretekao vas je Danko Končar. – Mnogi u Kraljevici sad se kaju jer su imali priliku. Imali smo sporazum s Kraljevicom koji ona nije ispunila. Povukli smo se tiho jer nismo htjeli da netko snosi posljedice zbog neispunjenja sporazuma. Ondje su se branili tvrdnjom da je bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec usmeno rekao da se to ne smije napraviti.

O čemu je bila riječ? – Trebali smo ući u vlasničku strukturu njihove tvrtke kćeri Kraljevice Incotradea od 49 posto udjela tako da mi uložimo novac, a Kraljevica nešto od svoje infrastrukture. Imali smo potporu Ministarstva mora, ali onda su gospoda u tamošnjem menadžmentu shvatila da je to zgodan model pa su to htjela za sebe. Željeli smo poduzeće u kojem bismo imali namjensku proizvodnju, gradnju brodova za posebne namjene i velik remont brodskih motora. Čak smo razmišljali o navozu. U drugom krugu privatizacije htjeli smo kupiti kompletnu tvrtku kćer. O tome sam razgovarao s Dankom Končarom. Predlagao sam mu da prepusti tvrtku kćer i da stvorimo sinergiju. Primjerice, čelik bismo naručivali od njegove tvrtke. Međutim, nije bio zainteresiran.

Ni drugdje vas nisu potpuno razumjeli. – Treba nam proizvodnja, ali to nikako ne uspijevamo realizirati. Od Pule do Ploča obišli smo mnogo lokacija, pregovarali smo s gradskim i lučkim upravama, s MORH-om, ali nikad nije bilo volje da nam se nešto proda jer svi su željeli profitirati na tome. Međutim, ostali smo politički neutralni, što nam je bio velik hendikep.

Što će na kraju biti s hrvatskom brodogradnjom? – Dijelom će opstati. Međutim, neće biti mjesta za sve i neće se moći poslovariti tako da sve rade kooperant, a da brodogradilišta zapošljavaju do 3000 ljudi. Dok god sindikalni povjerenici osmišljavaju poslovnu politiku brodogradilišta, nema sreće. Nešvatičivo mi je i da uprava brodogradilišta proziva vlasnicu, tj. državu, da im da poslove. Pa što onda radi menadžment i zašto vlasnik ne postavi novi? Tko je odgovarao za ijedan gubitak brodogradilišta? Ma, nitko!

Bili Končar i prvi čovjek DIV-a Tomislav Debeljak mogli srediti situaciju? – Prije svega, brodovi će morati biti sofisticirani, a udio domaćih komponente znatno veći. Brodogradnja je specifična, zato onaj tko želi biti vlasnik mora razumjeti procese ili se okružiti ljudima koji to razumiju. Susretao sam se s Končarom i Debeljakom i stekao dojam da njima mnogo toga ili nije poznato ili je pogrešno prikazano. Kako će to završiti, vidjet ćemo. Čini mi se da je to napravljeno samo zato da se proces privatizacije i restrukturiranja prikaže Europi kao skoro gotov kako bi se ta faza pregovora završila. Hoće li to tako završiti, ne znam, ali taj model nije mi jasan. Pitanje je i koliko će se u to uložiti vlastitog novca. Rekli su mi ljudi iz DIV-a da imaju čiste namjere, ali ne bude li se poslovalo kako treba, povući će se. Pazite, nitko se ne povlači tek tako ako uloži svoj novac.