Home / Lifestyle i trend / Štrumpfovi (3D)

Štrumpfovi (3D)

Kad film u samo dva tjedna, usred sezone godišnjih odmora, pogleda više od 55 tisuća Hrvata, jasno je da je riječ o nečemu velikome. Ili je riječ o izvanerskijskoj produkciji, ili su kina osmislišta nevjerojatno uspješan marketinški trik, ili su možda gledatelji imali bezuvjetan poticaj da odu u kina. U slučaju ‘Štrumpfova’ (3D), filma kojemu se upravo to dogodilo, nostalgici su roditelji i svi oni kojima su Štrumpfovi obilježili dio djetinstva u kina očito povelj jednako nostalgične vršnjake ili svoju ili tuđu djecu da bi se uvjerili kako mala plava bića, zli čarobnjak Gargamel i njegov mačak Azriel izgledaju trodimenzionalno dok govore hrvatski. Za redatelja Raju Gosnella kažu da je Speileberg kad je riječ o pružanju zabave uz pomoć animiranih komunikativnih bića. Da su producenti bili uvjereni u uspjeh te fantastične avanture, govori podatak da već pripremaju novi nastavak: najavljen je za ljeto 2013.

Vilim Matula u ulozi gradonačelnika izvršno je utjelovio sve nijanse korumpiranoga visokog činovnika, od karikature do iskrenosti. Za svoju je kreaciju dobio i Nagradu ‘Orlando’ na 61. dubrovačkim ljetnim igrama i nagradu za najboljega glumca na 35. danima satire. Briljirala je i Nina Violić u ulozi njegove supruge Ane Andrejevne čija je karikatura zadobila elemente realnog, suvremenog, pa je tako osim užitka gledanja poznato Gogoljevo upiranje prstom, bilo u publiku, bilo na pozornicu, zaista zaživjelo u punom smislu te riječi.

Sofisticirana Lorenzijeva razrada problematike funkcionira na više razina, ali ipak je bolje prihvaća intelektualna publika. Temelji se na motu komedije: ‘Ne kudi ogledalo kad ti je njuška ružna’, osobito aktualnom u Dubrovniku 2010./2011., na sceni ispod Minčete. Redatelj se koristi i suvremenim teorijskim osloncima vezanima uz današnjicu u cjelini, a ne samo uza svevremenu tematiku dvostrukog morala malogradanskih sredina. Svakako, riječ je o predstavi koju je vrijedno pogledati unatoč njezinoj slojevitosti i dugom trajanju, osobito zbog izvršnoga glumačkog ansambla i nekih scenskih rješenja te inovacija, nevezanih uz tekstualni predložak iako je izveden cio, zbog kojih bi se kao autor mogao navesti ne samo Nikolaj Vasiljevič Gogolj nego i redatelj Jernej Lorenci.

Zbog švicaraca, kredita, nezaposlenosti, nereda, ljudi mahniti ubojica i svakojakih drugih nesreća ovih su ljetnih mjeseci mnogi ljudi izgubili san. Kad je nervoza na vrhuncu, popularno je posezati za bocama alkohola, apaurinima i ostalom ‘kemijom’. Alternativno, lagana gitara i folk-melodije Jonathana Wilsona ‘pale’ sasvim dobro. Čovjek kojega hvale kao umjetnika koji je vratio hipijevsku kulturu kultnog Laurel Canyonu, četvrti u Los Angelesu koja je bila dom Franku Zappi, Jimu Morrisonu, The Byrdsima i Joni Mitchell, svojim albumom pokazuje da ne propovijeda bez veze. Slušanje ‘Gentle Spirit’ jest poput slušanja ‘Echoes’ Pink Floyd na ‘repeatu’, s time da i Wilson ima što reći. Njegov akustičnu gitaru prate riječi kojima osuđuje moćnike koji ubijaju pauperijat ili se pita može li uistinu bezbrižno tulumariti. Uz to, pjesme poput ‘Natural Rhapsody’, ‘Waters Down’, ili ‘Canyon in the Rain’ vrhunski su producirane, čistog zvuka, i iako ih Wilson pjeva tiho, gotovo šaptom, nude dinamične refrene u kojima pusti glas taman toliko da iznenadi spavače. ‘Gentle Spirit’ nutka slušatelja da leži, gleda travu, puši cigarete, razmišlja i možda zaboravi brige. Kakav originalan koncept!