Tragedija je što nitko na političkoj sceni ne razumije što se događa u svjetskoj ekonomiji i koje će to posljedice imati za Hrvatsku. Ni jedna stranka nema ni sektorske ni sustavne mjere za pokretanje ekonomije. Hrvatska ima samo paradoks da je sretna što se na vrijeme ponovno zadužila.
Globalno gospodarstvo sa znatno manje šarma srila prema novim balonima. Propast Lehman Brothersa nije baš daleka povijest. Nekretninski i burzovni baloni prasnuli su prije samo tri godine, a bijeg investitora iz dolara i eura stvorio je najmanje dva nova – švicarac i zlato.
Iako franak posljednjih dana lagano slabi, upućeni upozoravaju da balon nije do kraja napuhao. Čak i da jest, kolaterna je žrtva Švicarska – jedna od najstabilnijih svjetskih ekonomija – ni kriva ni dužna već na rubu recesije. Upozorenja sa svih strana stižu i o ‘zlatnom’ balonu. Trenutačna cijena od gotovo 1800 dolara za uncu daleko je od one koju je zlato držalo 80-ih (otprilike tri tisuće dolara), no nije bez vraća kad se cijena potpuno odvoji od troška proizvodnje (trošak je, ovisno o kompaniji, od 440 do 640 dolara za uncu).
Analitičari preporučuju da se kapital počne seliti u kineski juan, ruski rubalj, čak i u meksički pezo. To, doduše, nisu svjetske valute, no golema količina slobodnog kapitala koji se ne želi smjestiti ni u kojoj proizvodnji traži novu luku. Dok Amerika i Europa, svaka u svojim dubiozama, pokušavaju smisliti kako riješiti dugove i pokrenuti nov ciklus (održivog!) rasta, svjetski se kapital seli iz jednog balona u drugi, ne brinući ni kad će, ni nad čijom glavom ni s kojim posljedicama eksplozirati.
Takvim se stvarima naša Vlada ne opterećuje. U fokusu su izbori i nema vremena baviti se balonima i njihovim utjecajem na našu malu geografsku nišu (borba protiv jačanja švicarca prirodno se poklopila s izbornim interesom). Hrvatska, razumljivo, nema baš nikakva utjecaja na vanjska zbivanja, ali ona na nas itekako imaju, u najmanju ruku preko cijene zaduživanja i dostupnosti kapitala. Ministrica financija Martina Dalić imala je i sreće i pameti što je posljednji izlazak na europsko tržište kapitala (potkraj lipnja) obavila prije velikog leta novih balona. Tako smo se, uz prilično zanimanje ulagača, uspjeli zadužiti jeftinije nego s dolarskim obveznicama, s manje od šest posto, a prethodni je dolarski dug imao cijenu od 6,5 posto. I to je sve što Hrvatska sad ima – paradoks da je sretan što se na vrijeme ponovno zadužila!
Dok se skupljaju oblici nad svjetskim financijskim tržištem, neće nam odmoći još jedna činjenica – nakon ove godine Hrvatska može malo predahnuti s otplatom inozemnih dugova. Ove smo godine otplatili jednu od najvećih rata, 889 milijuna eura (u 2012. državi stiže na naplatu samo 220 milijuna), i sve do 2014. (tada nam stiže rata od 650 milijuna) Vlada neće morati naprezati možak kako namaknuti novac za vraćanje starih dugova.
No poduzeća nisu te sreće. Iako im iduće godine na naplatu stiže otprilike 1,2 milijarde eura manje, moraju vratiti goleme 3,4 milijarde (otprilike 25 milijardi kuna). Nije problem samo cijena novog zaduživanja (nema sumnje da će biti viša) nego zdravozumska logika: odakle će vratiti taj novac kad nitko ništa ne proizvodi, ne izvozi i ne stvara novu vrijednost? Druga strana medalje kaže i ovo: kamate na posljednje zaduženje, iako povoljnije nego što smo se nadali, jesu 5,875 posto. Kad nam je BDP posljednji put porastao toliko? Najbliže tomu bili smo daleke 2003. kad smo porasli 5,4 posto. Kako stvari sada stoje, upozorenje guvernera Rohatinskog u intervjuu Lideru da pad završava, a počinje stagnacija, bit će blaža verzija u odnosu na ono što nas čeka.
Lokomotiva ukupnog europskog rasta, posredno i hrvatskog (barem u malenom dijelu kojim izvoz pridonosi rastu BDP-a), ovisi o Njemačkoj, a ona, čini se, stagnira. Njemački je BDP u drugom tromjesečju porastao samo 0,1 posto, što je najmanji rast od početka 2009. Njezina je industrija još donekle optimistična i za taj mršavi plus zaslužne su investicije poduzeća. No to je premalo jer se upravo od Njemačke očekuje da sanira ne samo posrnulu eurozonu nego i da povuče gospodarstva ostatka Europe, uključujući i naše. Prevedeno, ako stane Njemačka, staje i Hrvatska.