MIRKO ŠAFRANKO Bez premijerke položio temeljac

Ostvario je svoje životno djelo i mirno može uživati u mirovini brčkajući se u uvali Klimno na otoku Krku ili ploviti brodićem. Ondje ima vikendicu i mali maslinik te uživa gotovo svaki vikend u tome tihom, malom mjestu koje krasa crkvica svetog Klementa iz 14. stoljeća po kojoj je uvala i dobila ime. Radi se o Mirku Šafranku, osnivaču i vlasniku tvrtke Šafram koja proizvodi začinsku papriku i koja je prošlog tjedna položila temeljni kamen za gradnju pogona u Turanovcu pokraj Virovitice, investiciju vrijednu 4,3 milijuna kuna. Iako je riječ o početku gradnje proizvodnog pogona (ili baš zbog toga?), ni premijerka ni ministar poljoprivrede nisu se odazvali Šafrankovu pozivu da svojom nazočnošću uveličaju događaj te su se ispričali drugim obvezama.

Iako je prije tri godini kćeri jedinici Arijani prepustio vođenje tvrtke, to ne znači da dokoličari. Naprotiv, i dalje je veoma prisutan u kompaniji jer, kako kaže, mora pomoći kćeri. Nije tu samo pitanje ljubavi prema njoj, iako je, kažu, veoma vezan za obitelj. Ima tu još jedan razlog. Tvrtka je, možemo to tako reći, njegovo drugo dijete, dio obitelji, a ono se ne ostavlja ni u mirovini. Njegov poslovni suradnik Stojan Banović, direktor B.S.K. trgovine, kaže da će u njegovu slučaju učenik teško nadmašiti učitelja, uza sve poštovanje i pohvale Šafrankovoj kćeri. Šafranko je čovjek, kažu, kojemu su 24 sata premašila života i cijeli dan. Uvijek će naći vremena za obitelj, prijatelje i poslovne suradnike. Dođuće, gotovo će svaki put malo zakasniti, ali nitko nije savršen, rekli bismo, a iako često ima problema s točnim vremenom, sugovornici kažu da se radi o takvoj vrsti čovjeka na kojeg se teško naljutiti. Vrlo je ugodan u društvu, komunikativan, vrijeme s njima provodi na ručku ili ih poziva k sebi kući te često na Krk, ali ono što je zanimljivo kod ovoga Zagorca, nije zaljubljen u gostionice i vino, iako ne bježi od njih. Zato je još od 70-ih godina prošlog stoljeća zaljubljen u suprugu Evicu koju je upoznao u Zagrebu, a vjenčali su se 1973. S njom će ovaj danas 67-godišnjak, koji je rođen u Maclju Donjem kod Krapine, pokrenuti privatni biznis, nešto o čemu nisu uopće razmišljali dok ih nevolja na to nije natjerala.

Nakon završetka VKV trgovačke škole u Krapini zapošlio se u tamošnjoj trgovačkoj kući Strahinjčica, u kojoj je radio do 1969. Iako nije planirao otići u privatne vode, nije baš razmišljao ni pustiti korjenje u Strahinjčici, pa je te godine konkurirao za mjesto predstavnika tvrtke Podgorka za sjeverozapadnu Hrvatsku i Zagreb, a malo pošlije i za Horgoško-kneževačku industriju paprika sa sjedištem u vojvođanskoj Kanjiži. Podgorka je uništena nakon privatizacije, a raspadom Jugoslavije Šafranko ostaje bez posla jer s Vojvođanima više ne može silom priliku, iako je suradnja bila uzorna. Kako je do tada radio s vojvođanskim paprikom, sam kaže da je upravo to bio razlog da krene u posao sa začinskom paprikom.

Istaknuto je već stekao, a tvrtku je otvorio 1991. u garaži koja je dio vlastite kuće. Ubrzo je dogradio i mali pogon te ured. Proširio je proizvodnju na gradilište Oranice u Zagrebu sagrađivši 1996. proizvodni pogon sa skladištem od 400 četvornih metara, a iduće dvije godine sagrađio je i upravnu zgradu te još jedno skladište slične veličine. Ipak, pokazalo se da prostor na Oranicama nije dovoljan, pa 1998. investira i u dio zemljišta koje je kupio od PIK Virovitice u Turanovcu. Ona mu je služila za nabavu sirovine koju je do tada uvozio, shvativši da je Slavonija može proizvoditi. Preciznije rečeno, Šafram se do tada bavio samo prepakiravanjem začinske paprike.

No i proizvodnju polako premješta u Turanovac, gdje 2002. gradi tvornicu začinske paprike koju su nazvali ‘podravsko crveno more’. Prije toga kupili su sušaru s kapacitetom od jedne tone na sat, odnosno 1500 tona sirovine u sezoni, a 1999. bilo je prvo sušenje kada je obrađeno 900 tona paprike. U međuvremenu kupili su mlinove, sterilizator i opremili laboratorij i strojeve za pakiranje paprika i začina te su sagradili skladište (800 četvornih metara) i još jedno od tisuću četvornih metara 2008.

Kao poslovni čovjek reći će da je bio tolerantan, čak i previše, što ga je u nekim situacijama financijski stajalo. Dosad je u razvoj proizvodnje investirao 17 milijuna kuna, a najnoviju investiciju planira završiti do početka studenog, za koju će 50 posto sredstava dobiti od IPARD-a. U novom proizvodnom objektu novost će biti stroj za pakiranje začina u malim bočicama, a planiraju povećati i izvoz u zemlje regije u kojima su intenzivnije prisutni unatrag tri godine.

Spomenuti Banović, s kojim surađuje već 20 godina, pun je hvale za njega. Dosta samouvjerenim glasom kaže da se radi o čovjeku koji bi se mogao ponositi zbog svog razvojnog puta i kvalitete proizvoda. Sam je uspio, u poslovanju se pokazao kao iznimno korektan i sposoban, a kvaliteta njegova proizvoda je, tvrdi Banović, neosporna.