Problemi s frankom dobra su pokazna vježba što bi značila slaba kuna

Jačanje švicarskog franka zorno pokazuje koje bi bile posljedice jačanja eura u odnosu na kunu, odnosno napuštanja politike makroekonomskih stabilnosti.

U takvim okolnostima treba izbjegavati svaki domaći potez koji bi prouzročio dodatne potrese i povećao rizike. Naprotiv, još i više nego do sada treba čuvati stabilnost hrvatskoga političkog i financijskog sustava, poticati domaću štednju i pametno ulaganje. Jedan od argumenta za sniženje američkog rejtinga bila je nesposobnost američke političke elite da se pravodobno i na uvjerljiv način dogovori o financiranju državnog deficita i ukupnoga državnog duga.

Jasna je to pouka i hrvatskim političarima da se za stranačka nadmetanja oko stabilnosti državnih financija plaća visoka cijena. U tom svjetlu treba proučiti prijedloge koji se povremeno javljaju u dijelu naše stručne i političke javnosti. Primjerice, problemi otežane otplate stambenih kredita obitelji koje su, što zbog neznanja, što zbog lakoumnosti, kredite uzele vezujući ih uz tečaj švicarskog franka mogu pomoći spriječiti još veću štetu i tako još jedanput potvrditi staru narodnu mudrost – da je svako zlo za neko dobro.

Jačanje švicarskog franka zorno pokazuje koje bi bile posljedice kad bi euro ojačao u odnosu na kunu, odnosno kad bi se napustila politika makroekonomskih stabilnosti, što se u hrvatskim prilikama prepoznaje i u obliku razumno stabilnog tečaja kune/eura. Trenutačni problemi s frankom dobra su pokazna vježba onoga što bi se dogodilo kad bi hrvatsku ekonomsku politiku vodili zagovornici poticanja izvoza slabljenjem kune.

Problem koji sad imaju tisuće obitelji preko noći bi postao problem više stotina tisuća njih. Slabljene kune prema euru dovelo bi u nezavidan položaj i financijske probleme pet puta više građana u odnosu na broj onih pogođenih jačanjem franka. Uzimajući u obzir takav slijed stvari, nameće se pitanje: tko bi točno imao koristi od slabljenja kune u odnosu na euro?

Hrvatski građani i tvrtke, na kraju, sigurno ne. Oni koji pak zastupaju nedomišljene prijedloge koji vode u takav scenarij brzo bi pronašli još jednu izliku zašto njihov ‘dobri’ recept ovaj put nije polučio dobar ishod. U istom smjeru vode i prijedlozi o ukidanju valutne klauzule na sve kredite kakvi se pojavljuju posljednjih mjeseci, često kao dio hrvatskog ‘folklora’ da se nude prečaci, nekritički preuzeta tada originalna rješenja. Pri tome zaboravljamo da jednak recept primijenjen na dva različita konteksta nužno daje različite rezultate.

Inflatorni šokovi koje bi izazvalo slabljenje kune u trenutačnom ozračju globalne nesigurnosti i averzije prema riziku zasigurno ne bi pridonijeli jačanju gospodarstva. Samo temeljita reforma javne uprave koja će jasno definirati stratešku viziju razvoja, i to razrađenim smjernicama za poboljšanje konkurentnosti, osvremenjivanjem tehnologija i proizvodnih kapaciteta i privlačenjem novih tehnologija te stvaranjem novih visokokvalificiranih ljudskih resursa, može osigurati uklanjanje nekonkurentnosti hrvatskih proizvoda i potaknuti dugoročno održiv razvoj industrije.

Umjesto pribjegavanja lakšim, bržim i ‘jednostavnijim’ rješenjima koja donose samo kratkoročne, prolazne rezultate, ovo vrijeme globalne nestabilnosti trebalo bi nas napokon osvijestiti da prihvatimo činjenicu kako samo temeljite strukturne promjene, bolja organiziranost i složan rad mogu osigurati konkurentne proizvodne kapacitete i usluge. Kad se Hrvatska napokon odluči repozicionirati na put održivoga gospodarskog rasta, tržište će samo riješiti pitanje stvarne vrijednosti nacionalne valute i indeksiranih kredita.