Posljednjih mjeseci dana bukti otvoreni rat između Europe i triju američkih, najvećih i najuglednijih agencija za kreditni rejting, na temelju čijih se lista odlučuje komu dati kredit i pod kojim uvjetima. Europski pokušavaju političkim putem obuzdati oligopol, no velika trojka i dalje slijedi svoju logiku rezanja rejtinga prema vlastitu nahođenju. Grčka, Irska, Italija, Španjolska, Cipar… svi su pod njihovim udarom. Ameriku su zasad samo upozorili.
Solidarnost i pristojnost samo su neke od vrlina koje se može smatrati luksuzom dobrih vremena, što je slikovito dokazano još jednom, početkom srpnja, kad je počela opća i dobro koordinirana ofenziva političara na agencije za kreditni rejting. Čelnici triju najjačih ‘drmatora’ financijskih tržišta, Raymond W. McDaniel, Deven Sharma i Stephen W. Joynt, šefovi agencija Moody’s, Standard&Poor’s i Fitch, (zajedno drže u rukama više od 90 posto globalnog tržišta, s tim da prve dvije imaju oko 40 posto svaka, Fitch oko 14 posto), odjednom su postali državni neprijatelj broj jedan i našli se na nišanu niza visokopozicioniranih lidera, od njemačkog ministra vanjskih poslova, preko europske povjerenice za pravosuđe do predsjednika Europske komisije.
Svi su oni odjednom otkrili da u svijetu financija postoji oligopol u obliku triju agencija za kreditni rejting, velike trojke – Moody’s, Standard&Poor’s i Fitch Ratings – koje cijele države zlostavlja svojom sumnjičavosti. S obzirom na to da je riječ o kompanijama s uglavnom stoljetnom tradicijom zanimljivo je da su problem postale tek sada.
Njihova moć zaista je bez presedana jer, najjednostavnije rečeno, te agencije određuju opću razinu povjerenja tržišta u nečiju kreditnu sposobnost, sve do cijelih država, i mogu vas doslovce potezom pera natjerati u bankrot. Naime, ako one misle da ste u bankrotu, onda i jeste u bankrotu. I zaista je samo njih nekoliko važno, njihova riječ je zakon, kamate na državne obveznice i troškovi nečijeg zaduživanja na međunarodnom financijskom tržištu ovise o onome što oni misle, koliko god to bilo upitne kvalitete.
Licemjerno je, naravno, da sve prijašnje kontroverze vezane uz te agencije nikad nisu previše uzbuđivale Komisiju EU ili njemačku Vladu, sve dok njima izravno nisu stale na žulj.
Primjerice, upravo su se te agencije spominjale u kontekstu nedavnih financijskih krize i njihove uloge u njezinu nastajanju, zato što su kompanijama na rubu bankrota dodjeljivale vrhunske kreditne rejtinge i bavile se različitim sumnjivim financijskim instrumentima. Nedovoljno da netko zaista zagriže i krene u križarski rat protiv njih. Pravi razlog za bijes diljem Europe, a uskoro vjerojatno i Amerike, jest nevoljnost tih gospodara povjerenja da plješću rješenjima europskih lidera u slučaju Grčke, Portugala, Irske i ostalih klimavih članica eurozone zaduženih preko glave. Nekoliko je puta Europska unija pokušavala zauzdati podivljale dugove svojih neodgovornih članica, ali neumoljive agencije nijednom nisu time bile posebno impresionirane. Konačno pucanje ljubavi između političara i agencija zapravo je – život je uvijek ironija – nastupilo u trenutku kad su agencije bile u pravu. Grčka, najteži bolesnik, uistinu nije u stanju servisirati svoje dugove i nema odgovarajući odgovor na raspad vlastitih financija. Bez izravnih injekcija Europske središnje banke, EU i Međunarodnog monetarnog fonda ta zemlja ne bi mogla otplaćivati dugove. U Portugalu i Irskoj situacija je vrlo slična i njihove obveznice dosegnule neodržive kamate, što daljnja zaduživanja čini još skupljaškim od prijašnjih, a to pak jednostavnom matematikom znači zamjenu duga drugim, još skuplješkim. Može se, doduše, postaviti pitanje je li prije bila kokoš ili jaje, odnosno jesu li agencije svojim nepovjerenjem i snižavanjima rejtinga potaknule rast kamata ili su same države prije svega za to krive, no rasprava o tome nema smisla. Nemoguće je točno odrediti što je mozik investitora prije percipirao i kada je točno počelo kotrljanje prema dolje.
Združeni udar na agencije počeo je Wolfgang Schauble, njemački ministar financija, izjavom da želi slomiti moć kreditnih agencija i ograničiti njihov utjecaj, a gotovo simultano s njim oglasio se i José Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije, obrušivši se na spuštanje kreditnih rejtinga europskim zemljama i najavivši da će se komisija pozabaviti novom regulativom u vezi s agencijama za kreditni rejting. Vrlo neobično za europski diplomatski takt, Barroso se osvrnuo na činjenicu da nijedna nije europska, sugerirajući ‘određene predra-sude’ kad je riječ o procjeni nekih problema u Europi. Sve su tri, inače, američke. Ubrzo je i njemačka kancelarka Angela Merkel lansirala ideju o osnivanju vlastite, europske agencije za kreditni rejting prema uzoru na kinesku. Negdje između našla se pozvanom oglasiti i Viviane Reding, europska povjerenica za pravosuđe, ponavljanjem mišljenja svog šefa o potrebi dodatne regulacije velike trojke, uz pokuju tešku riječ. Bilo je tu govora o trima američkim privatnim kompanijama koje će uništiti Europu, a rabio se i prostački izraz ‘kartel’. Ukratko, objavljen je rat, posve otvoreno i javno. Nakon nekoliko pokušaja europski su lideri usuglasili paket nove pomoći Grčkoj koji uključuje i sudjelovanje privatnih investitora (prevedeno – privatni investitori će zabilježiti stanovit gubitak), što, prema svojim pravilima, agencije smatraju djelomičnim bankrotom. Ovo djelomičnim treba uzeti uvjetno, zato što države uvijek bankrotiraju djelomično, odgodom otplate jednih dugovanja i nastavljanjem otplate drugih.
