U gradu su studenti – u svakom ih je trenutku stotinjak tisuća. Uspom Manchestera u 19. stoljeću vidljiv je gotovo na svakom koraku jer brojne zgrade podsjećaju na slavne dane kada je nosio titulu globalnog centra trgovine pamukom. Osim po vanjskom izgledu građevina, povijest Manchestera može se upoznati kroz brojne muzeje (u koje je ulaz redom besplatan), koji slave rimsku povijest, bogato industrijsko naslijeđe, ulogu grada u industrijskoj revoluciji i tekstilnoj industriji. Muzej znanosti i industrije, Manchester Art Gallery, svakako bi se trebao naći na itinerariju svakog turista.
Kao i u drugim gradovima, i u Manchesteru su posljednjih godina niknuli brojni neboderi koji su se dobro uklopili između građevina na čijim fasadama prevladava crvena cigla. Najveći među njima i ujedno najveći neboder u Velikoj Britaniji nakon londonskih je 169 metara visoki Beetham Tower u kojem se smjestio hotel Hilton. Dva najviša kata pripadaju arhitektu koji ga je projektirao, a koji inače umjesto plaće za svoj rad traži penthouse u zgradi na kojoj je radio.
Oni koji nisu zaljubljenici u arhitekturu i povijest, ipak će se dobro provesti u Manchesteru jer je tamo ekonomija noćnog života itekako razvijena. Više od 500 lokala u centru grada može primiti 250 tisuća posjetitelja, a u njima se godišnje potroši oko 100 milijuna funti. Iako se uz Manchester zbog njegove prošlosti neizostavno veže epitet industrijski, on je davno prestao biti hladan tvornički grad preobrazivši se u uspješno i zanimljivo kulturno središte.
Manchester se nije slučajno našao na 20. mjestu na listi New York Timesa ‘gradova koje svakako trebate posjetiti u 2011. godini’, pa svi oni koji od turizma traže više od sunca, pijeska i koktela, sva kako bi na kartu budućih putovanja trebali ucrstiti ovaj grad. Nekoć su radnici mahom živjeli u ovakvim četvrtima… a velik dio suvremenog proletarijata danas živi u stambenim blokovima nalik na ovaj.