Obama vs. Kongres

Svijet sa strepnjom čeka 2. kolovoza kada Amerika prema tvrdnjama ministra financija Timothyja Geithnera više neće moći uredno plaćati svoje dugove. Slijedit će, prognoziraju analitičari, financijska katastrofa svjetskih razmjera, gora od one iz 2008. Ipak, vjeruje se da će sukobljene strane postići dogovor.

Drama u vezi s podizanjem američkog ‘plafona’ zaduživanja poprimila je od zgodne anegdote, koju nitko ne shvaća ozbiljno, razmjere svjetskog problema s neizvjesnim završetkom. U početku je djelovalo kao obično političko natezanje i blefiranje, ali je tvrdoglavošću i fanatizmom aktera izraslo u otvoren sukob Bijele kuće, pod dirigentom palicom demokratskog predsjednika Baracka Obame, i republikanske kongresne većine. Predmet sukoba nominalno je količina i oblik ušteta koje rastrošna vlast treba osigurati, no ispod postoje neki perfidniji, emotivniji uzroci mat pozicije. Pojednostavljeno, republikanci bi da Bijela kuća sreže potrošnju i počne ambiciozno smanjivati golemi deficit i javni dug, a kao adut im služi potreba kongresnog odobrenja podizanja granice zaduživanja države, trenutačno postavljene na 14,2 bilijuna dolara.

Vlada, odnosno predsjednik, načelno se slaže, ali želi da teret uravnoteživanja američkih državnih financija podijele i oni najbogatiji u zemlji, što zaista jest još jedna revolucionarna zamisao za zemlju koja ne uspijeva probaviti ni okljaštrenu reformu zdravstvenog sustava u kojoj su zapravo najbolje prošli privatni osiguratelji s desecima milijuna novih, obveznih klijenata čije će račune platiti država.

Doduše, ako se dogovor ne postigne do 2. kolovoza, kada Amerika prema tvrdnjama ministra financija Timothyja Geithnera više neće moći uredno plaćati svoje dugove, ni osigurateljima se ne piše dobro. U tom najgorem slučaju Amerika neće imati dovoljno novca za servisiranje svojih obveza, zbog čega će slijediti zaustavljanje plaćanja, selektivni bankrot kako je to moderno reći, a time i pad kreditnog rejtinga te, kako prognoziraju analitičari, financijska katastrofa svjetskih razmjera, gora i od one iz 2008.

Republikancima ne pada napamet prihvatiti takvu nastranu ideju, odnosno nikakvo dizanje poreza, i tu stvar stoji već tjednima. Košanje koje se smatrao prolaznim političkim folklorom postalo je ozbiljan problem globalnih implikacija od kojeg strepe svi jer će malo tko izbjeći novu oluju u slučaju američkoga fiskalnog posrtanja.

Obamina ponuda na stolu su uštede od 2,7 bilijuna dolara u zamjenu za odobrenje pozajmljivanja do predsjedničkih izbora sljedeće godine u visini od 2,4 bilijuna dolara, dok republikanci žele dizanje plafona u dvije faze, prvo za bilijun dolara, drugo nakon šest mjeseci vezano za dublje fiskalne reforme.

• Još će jednom ekonomija biti talac ako republikanci ne dobiju po svome – rekao je Obama u obraćanju naciji u ponedjeljak, na što mu je John Boehner, šef republikanske većine, ubrzo odgovorio kako neće dobiti ‘bianco ček’ za plan pun ‘lažnog računovodstva i vašingtonskih trikova’. U raspravu su se uključili i Međunarodni monetarni fond iz kojeg je stiglo upozorenje Americi da hitno podigne granicu zaduživanja i u posljednje vrijeme sveprisutne agencije za kreditni rejting koje prijete spuštanjem najboljeg AAA kreditnog rejtinga zemlji ako se ne postigne zadovoljavajući dogovor. U međuvremenu, dolar pada, a kamate na 30-godišnje obveznice rastu.

U pozadini cijele priče, pak, stoji nekoliko faktora, redom zapravo frustracija republikanaca. Osim činjenice da su posljednjih godina potpuno izgubili politički kompas i ulaze iz jedne u drugu iracionalnu situaciju uvjetovanu političkim fundamentalizmom, ne mogu nikako probaviti prvog tamnopolog predsjednika i njegove ‘socialističko-komunističko-marksičke’ ideje o univerzalnoj zdravstvenoj skrbi, pristojnijem ponašanju u svjetskim aferama, regulaciji tržišta, partnersko stajalište prema Kini niti njegov gospodarski program utemeljen na neokjezijanskoj logici ekspanzivne državne potrošnje i uopće snažne uloge države u gospodarstvu. Uglavnom, kao da su protekle tri, četiri godine – u kojima je podivljalo slobodno tržište doživjelo totalni krah i Kina preuzela štafetu, prespavali.

Zvuči nevjerojatno, no republikanska stranka, djelomično i zbog propasti niza svetih krava u koje su vjerovali, radikalnija je nego u vrijeme Georgea Busha i njegovih ratova i ratića. Utjecaj populističkog i uglavnom neozbiljnog pokreta Tea Party, desničarskog cirkusa nastalog kao reakcija na izbor Baracka Obame za predsjednika i njegove reforme (zdravstvenog i financijskog sustava), rezultirao je uplivom velikog broja ‘ja-strebova’, tvrdolinijaša od kojih su mnogi izabrani prvi put u Kongres, u redove republikanaca, zbog čega je sve više radikaliziranja staja lišta i sve manje prostora za kompromis. S druge strane, želja za okretanjem unatrag, u nekim situacijama i do početka 30-ih godina prošlog stoljeća, sve je jača. U pitanju su ozbiljne ideološke zapreke koje sve više izguraju političku pragmatiku i racionalnost u korist osobnih nesnošljivosti i ideoloških isključivosti, što pak vodi u najgoru situaciju svakih pregovora, onu u kojoj netko mora izgubiti, očito i nedostojanstveno.

I dok analitičari i mediji nagađaju da će se dogovor ipak postići, vjerojatno početkom kolovoza uz pretpostavku da je 2. kolovoza nategnut datum u svrhu zastrašivanja protivnika, sami Amerikanci pripremaju se za najgore. Savezne države već su počele izrađivati planove za najgori scenarij u kojem središnja država prestaje plaćati svoje račune, uzimajući kredite dok još ima love uz prihvatljive kamate. Ne prijete, naime, kreditne agencije samo središnjoj državi nego i federalnim jedinicama snižavanjem kreditnog rejtinga, pa valja djelovati što prije.

Prostor za dogovor, u uvjetima prisutnosti i izostanka prizemnog prikupljanja glasova, postoji. Temeljne crte planova u načelu su jednake i podrazumijevaju oko bilijun dolara ušteda na raznim vladinim programima i izdacima (socijala, mirovinsko, zdravstveno, agencije i servisi), ali i osnovno slaganje o potrebi štednje i rezanja.

• Ironija je trenutačno da je najveća prijetnja svjetskom financijskom sustavu nekoliko desničarskih ljudaka u Kongresu, a ne problemi u eurozoni – slikovito je i precizno opisao situaciju Vince Cable, britanski ministar gospodarstva u televizijskoj emisiji BBC-a.