Lijeno glasačko tijelo

Hrvatska se na godinu zaduži za tri do četiri milijarde eura. Teško je i zamisliti koliko bi Vlada i lokalne zajednice morale potrošiti vremena i mozganja da privuku toliko stranih ulaganja. Zašto se mučiti?

Odgovor zašto Hrvatska ne voli i ne želi strana ulaganja, višeslojan je. Prije svega, treba reći kako je manji dio javnosti ipak svjestan da dolazak stranih ulaganja, suvremenih tehnologija, organizacijskih znanja… može biti blagotvoran za spašavanje zemlje od propasti. Ili, u najboljem scenariju, puzanja po recesijskoj zoni.

Prvi sloj otpora i nezainteresiranosti za maksimiranje stranih investicija vrlo je jednostavno objasniti. Kako bi se privuklo čak i tih mizernih 583 milijuna dolara, treba raditi. Ti investitori uvijek nešto izvoljevaju. Traže papire, dozvole, iznimke… A mnogo je jednostavnije kad ministrica financija Martina Dalić (ili njezini prethodnici) na desetak bankarsko-investicijskih adresa pošalje obavijest da bi se država zadužila za 750 milijuna eura. To je, dok zemlja još ima kakav-takav rejting, čist i brz posao. Hrvatska se godinama zadužuje za tri do četiri milijarde eura. Tko bi se mučio privlačiti toliko stranih investicija?

Osim što je lijeno, glasačko tijelo u Hrvatskoj ne radi pritisak na politiku, dapače, prešutno odobrava stavljanje zapreka pred brojne investitore koji dolaze iz svijeta. S obzirom na to da skupa zemlja kakva je naša, s radnom snagom koja je izgubila utrku sa znanjima potrebama za tvornice u kojima se upotrebljava nanotehnologija ili neko slično čudo modernih primijenjenih znanosti, može privući samo specifične investicije, otpori su čak i razumljivi. Za Hrvatsku su uglavnom zainteresirani investitori koji traže darove u obliku različitih renti. Zraka, vode, zemljišta, položaja… Golf na Srđu znači jeftinu prodaju ‘rente’ u obliku blizine staroga grada Dubrovnika. Katarski šeik hoće kupiti Brijune, dakle, ne znanje i sposobnosti ovdašnje radne snage, nego rentu činjenice da su stari Hrvati ‘u stoljeću sedmom’ osvojili obalu Jadrana. Nade se i ulaganja u zagrebačku zračnu luku, pa se investitori mame na nizinsku prugu… Kao investicijska prilika navode se i ulaganja u riječku luku.

Opet je tu prisutna položajna renta. A ulaganja u energetiku, pojednostavljeno, znače da se stranom investitoru daje da dio prostore potencijalno učini rizičnim.

Zato nije čudno kad lokalne zajednice pružaju otpor razvoju takvih ulaganja, a šira javnost osjeća da joj se otima djedovina. Zaboravljajući pritom da je i sama kriva što je glasujući za nesposobne političare i trošeci dio vanjskog zaduženja dovela zajednicu u situaciju u kojoj će biti prisiljena jeftino prodavati komad po komad prirodnoga nacionalnog bogatstva.

To nisu prave investicije. Hrvatskoj trebaju greenfield strane investicije u industriju namijenjene izvozu. Teško je očekivati od UNCTAD-a da razdvoji strana ulaganja prema kvaliteti, ali to bi morala raditi Vlada da je odgovorna, a godinama već nije. Kad bi vlast poslala jasnu poruku kakve će industrije poticati, kad bi na tu inicijativu ‘legli’ domaći ulagači, sigurno je da bi za nekoliko godina Hrvatska povećala i iznos stranih ulaganja i poboljšala strukturu.

Ovakvo, ostaje zaključiti da Hrvatska ima količinu i kvalitetu stranih ulaganja kakvu zaslužuje. Javnost još nije vidjela suvisao program poboljšanja investicijske klime u zemlji. A to opet nije moguće bez ukupnoga novog modela usmjerenog razvoja zemlje.