Manje i više

Novac iz proračuna koji uplaćuju studenti treba izravno dolaziti visokoškolskoj ustanovi – putem vaučera, subvencioniranoga dugoročnog kredita, porezne olakšice…

Prošlotjedni popunjeni stadion Maksimir pokazao je da je moguće okupiti desetke tisuća građana zainteresiranih za nogometnu igru. Kako? Ponudi viši im ulaznicu za jednu kunu. Popunjenost svih fakulteta i studijskih programa na zagrebačkom Sveučilištu moguće je već u prvom krugu postići na razini 96 posto. Kako? Tako da se kompjutorskim razvrstavanjem, uz kriterij uspjeha na državnoj maturi te popis deset željenih studija, ponudi manje-više besplatan upis. Sustav se, inženjerski gledano, pokazao toliko uspješnim da se može očekivati njegov blagotvorni, pa čak i čudotvorni utjecaj na manju nezaposlenost mladih. Suočeni s izborom ulaska u depresivno tržište rada ili besplatno studiranje makar i desetog studija s popisa želja ne sumnjamo u ispravnost odluke naših maturanata. Ona će, kratkoročno gledano, na razini pojedinca biti vrlo racionalna.

Je li održiv model punih tribina uz ulaznicu od jedne kune? To ovisi o tome koliko je dugo klub spreman ulagati svoj novac ili zna li izvući novac od sponzora i poslovno zainteresiranih (od TV postaja do prodavača Coca-Cole i kokica). Ako puno tribine znače veću motiviranost za sportski uspjeh, zanimljiviju igru, veći prihod od svih dijelova utržive promocije te ako vode većim prihodima izlaskom na najveću europsku scenu, poslovno gledano, premda rizičan, cijeli pothvat ima i nekakve izgleda za uspjeh. Kakvi su ipak izgledi za održivost hrvatskog modela besplatnog studiranja? Kakvi su izgledi da on poluči izvršnost ili, skromnije, višu kvalitetu od dosadašnje? I tko i kako to platiti? Prvi je dio posla – razvrstavanje i spajanje želja maturanata sa studijskim programima – već učinjen, počeli su upisi. Mediji izvješćuju da su maturante privukli i nekad neprivlačni studiji. Raste interes za studij metalurgije. Je li to već utjecaj često u javnosti prisutnih ideja o potrebi ‘reindustrijalizacije’ Hrvatske? Možda, komentar je optimista. Pesimisti pak u tome vide racionalnu odluku, bolje biti student bilo čega nego nezaposlen, posebno ako studentski status, koji nosi i određene beneficije, možeš dobiti besplatno. No da čarolija besplatnog ne može trajati dugo, pokazuje se već ovih dana kad se pri upisu na neke fakultete od studenata traži da potpišu izjavu kako će, ne doznati li država novac za njihov studij, oni sami morati uplatiti dio ili cijeli iznos troška. Iznos se ne navodi.

U godinama kad se iznos novca iz proračuna za državna sveučilišta neće povećavati povećani upis izravno vodi u podfinanciranje i inače nedovoljno financiranih državnih sveučilišta i veleučilišta. Od ovogodišnjih 20.500 kuna po studentu, već iduće godine mogli bismo završiti na 20.000 ili 19.000 kuna iz proračuna po studentu. U okolnostima kad je i dosad rabiljen argument da se kvaliteta nastave predviđena bolonjskim standardima ne može postići jer nemamo dovoljno predavača u odnosu na broj studenata, povećan upis samo je vjetar u leđa onima koji nisu ni željeli promjene. Studenata u odnosu na broj predavača bit će još više. Vodi li sve to izvrsnosti kako bi studenti dobili najbolju moguću pripremu, znanja i vještine da bi sutradan u uvjetima otvorenoga europskoga gospodarskoga i obravno-nog prostora mogli ostvariti vrijedne karijere, osvajati dobre poslove i, slijedom toga, stjecati dohodak za sebe, svoju obitelj, tvrtku i zajednicu? Postoje velike mogućnosti boljega gospodarenja uz iskorištavanje unutrašnjih rezervi, primjerice veći broj sati nastave i rada sa studentima po nastavniku. No mala je vjerojatnost da bi visokoškolske ustanove sada s više studenata isticale kao vrhunski cilj izvrsnost i na smažen dotok državnog novca odgovorile preporukom za više rada. Veća je vjerojatnost da će se povećani broj studenata iskoristiti kao argument za zahtjev za više proračunskog novca, ali i kao izlika za potihu naplaćivanje od samih studenata. Za takav sustav bitno je promijeniti način financiranja u kojemu građani plaćaju poreze, a država u sklopu proračuna novac šalje ustanovama. Potreban je model u kojemu će porezni novac koji dolazi od građana u državni proračun, iz proračuna preko studenta, građanina dolazi ustanovi, sveučilištu, veleučilištu, bilo putem vaučera, državno subvencioniranog dugoročnog kredita, porezne olakšice ili u kombinaciji svih triju načina. Ono što je od presudne važnosti i što jedino može pokrenuti promjenu jest da se moć, a to znači financije, prenese na studenta. Ustanove se tada trebaju potruditi, prestrojiti, organizirati kako bi privukle studente jer će tako ostvariti svoje prihode.

Vjerojatno bi se znatno više draguljarskoj kući Asprey nego bračnim savjetnicima mogao pripisati spas braka najpoznatijeg svjetskog glumačkog para Angeline Jolie i Brada Pitta. Prije dvije godine bili su prisiljeni između snimanja filmove, humanitarnog rada, planiranja novog posvajanja djece i rješavanja bračne krize naći vremena i za dizajniranje nakita. U susret im je izazvala renomirana kuća specijalizirana za vrhunski nakit Asprey. Iako emocionalno sve udaljeniji, uspjeli su zajedničkim snagama dizajnirati limitiranu liniju zlatnog i srebrnog nakita nazvanu The Protector. Kroz cijelu kolekciju, koja uključuje i nakit za djecu, srebrne žlice, držače za jaja i okvire za slike provlači se motiv zmije. Cjelokupan prihod od kupnje nakita očekivano se sliš organizaciji Education Partnership for Children of Conflict, koja brine za djecu u područjima pogođenim ratom ili prirodnim nepogodama. Prislan zajednički rad i usredotočenost na cilj natjerao ih je na pomirbu. Brak je spašen, barem do danas.

Danas posjeduje neke od najcenjenijih dijamanata na svijetu (logično, jer drži udjele u dijamantnim rudnicima i najpoznatijoj britanskoj kući koja ih obraduje Gem Diamonds), primjerice, ogrlicu od 26 dijamanta izrezanih od nebrušena dijamanta Lesotho Promise od 603 karata. Dijamant kupljen za 12 milijuna dolara danas kao ogrlica vrijedi više od 60 milijuna. Njegovi su kupci zato zvijezde poput Oprah Winfrey, Denzela Washingtona, Victorije Beckham i Danielle Steel, no ni oni nemaju dovoljno novca za veće komade – takve kupuju samo novopečeni kineski i ruski milijarderi. Za kupce koji vole dašak povijesti utkan u nakit vjerojatno je najbolja adresa u Milanu gdje neodoljivim nakitom mami draguljarnica Buccellati. Poznat po rezbarionom zlatnom i platinastom nakitu s dragim kamenjem, rubinima, smaragdima, dijamantima i safirima, Buccellati je namijenjen onima koji traže luksuz i ekskluzivnost. Naime, manufakturna proizvodnja s mnogo strpljenja i nadarenosti za filigranske detalje vuče korijene još iz 18. stoljeća, a i danas je u ponudi kolekcija koja evocira povijest. Posebnost je Buccellati jeva nakita jedinstven spoj zlata, platine i dragulja. Takva je, primjerice, linija Linea Openwork, geometrijski, ali maštoviti spoj žutog i bijelog zlata te dijamanta. Poželi li kupac nešto više od jednog komada nakita, istim su uzorkom izrađeni prsten, narukvica i naušnice, dok se ogrlicu prigodno može pretvoriti u broš. No to nije sve. U skladu s tradicijom teškom više od 250 godina luksuzna trgovina nudi i srebrninu, od okvira za slike, svijećnjaka i vaza do poslužavnika i kompleta za uživanje u čaju.

Još jedna kuća ekskluzivnog nakita seže u drugu polovinu 18. stoljeća – britanska kuća nakita (danas je to mnogo više) Asprey. Očaravajuće ogrlice, prsteni, broševi, narukvice… od dijamanta, safira (plavog, ružičastog, žutog), citrina, akvamarin, ametista, crnog dijamanta nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Iako se luksuz često zna pretvoriti u kić (ne kaže li se ‘manje je više’?) Aspreyev nakit, iako skupocjen, nenametljivo je jednostavan i profinjen. No nakit nije jedino što će kupac ondje pronaći. Uz srebrninu, kožu, šalove i drugi accessoires, Asprey u ponudi ima i satove. Upravo će za njima, češće nego za nakitom, posegnuti bolje polovice parova. I doista imaju za čime. Jedan od najboljih izbora svakako je Blancpain sat čiji počeci sežu u 1735. godinu. U Švicarskoj, podrazumijeva se.

Prema vlastitu sloganu Blancpain nikad nije niti planira proizvoditi kvarcne satove, kao ni satove s digitalnim zaslonom. U usporedbi s velikim proizvođačima satova kao što je Rolex, Blancpain proizvodi neusporedivo manji broj satova na godinu. Dok Rolex u jednome danu isporuči oko dvije tisuće komada, Blancpain ih u godinu dana proizvede manje od deset tisuća. Svaki sat, od početka do završetka proizvodnje, izrađuje isključivo jedan urar. Blancpain je poznat i po tome što je proizveo i najkomplikiraniji mehanički sat ikad. Model Blancpain 1735 u sebi sadrži najviše pojedinačnih dijelova za čije sastavljanje ne treba samo znanja nego i strpljenja. Taj se model izrađuje u limitiranoj seriji od 30 komada – godišnje se napravi samo jedan komad. Za jednako izbirljive i one koji cijene tradiciju izrade koja također seže u 18. stoljeću odličan su izbor satovi Vacheron Constantin. Kompanija koja je preživjela Francusku revoluciju doista zaslužuje biti prepoznata kao ‘must have’. Baš kao i njihov najtanji sat na svijetu, tanak svega 5,25 mm. Još jedan statusni simbol, Rolex, ne gubi na privlačnosti. S obzirom na to da je Rolexova inovacija prvo vodooporno kućište za satove, prvi ručni sat s datumom na brojčaniku, prvi sat koji prikazuje dvije vremenske zone odjednom, prvi proizvođač satova s certificiranim kronometrom, tome se doista ne treba čuditi. U 15-ak kolekcija za muškarce i desetak za žene teško je ne pronaći barem jedan za sebe. Onoga koji će ispričati priču o nama.