Jedna četvrtina populacije starija je od 50 godina, njihova kupovna moć procjenjuje se na tri bilijuna američkih dolara, a manje od pet posto ukupnoga marketinškog budžeta usmjereno je na odrasle osobe između 35 i 64 godine.
Edavno mi pripovijeda jedan poznatik da mu je u tek otvorenu trgovinu sa skupim, anatomskim francuskim cipelama došetala gospođa koja je debelo premašila 60. (odokativna procjena) i zainteresirala se za krasan par cipela. Problem je bio u tome što su cipele stajale upravo toliko koliko je iznosila i njezina mirovina, pa ju je na to trebalo i diskretno upozoriti. Šteta je, znate, dame razočarati nakon što naprave nekoliko kru-gova po trgovini u sjajnim cipelama koje su se očevidno sljubile s njezinom dušom i tijelom.
- Na koliko rata mogu kupiti ove cipele? – pita gospođa. – Hmmm, možete na deset rata, ali, znate, cipele vam dođu 2300 kuna – kaže moj poznatik. – Mislite da to nije za mene? Meni je preskupo kupovati jeftino – odvalila je gospođa i dala zapakirati svoje nove cipele za dan.
No moj poznatik nije jedini koji je podcijenio ciljnu skupinu ‘bumera’ ili potrošača iznad 50 godina. Čini se kako je njima zaista dojadio da ih se tretira kao nesposobne siromahe koje je vrijeme pregazilo pa su, odjedanput, slijepi, gluhi i imuni na sve trendove u potrošačkom svijetu. Čak je i jedan naš uvaženi konzultant izjavio kako mu je dosta terora ‘do 35.’ koji se ogleda u svemu, od kupnje traperica do donjeg rublja te da mu zaista nije jasno kako marketinški stratezi uporno zanemaruju tu moćnu ciljnu skupinu.
To nije specifikum domaćeg tržišta, već je takav odnos prisutan u cijelom svijetu, što pokazuje i istraživanje koje je provela ekipa iz Advertising Agea. Kao što pišu, jedna četvrtina populacije starija je od 50 godina, njihova kupovna moć procjenjuje se na tri bilijuna američkih dolara, a manje od pet posto ukupnoga marketinškog budžeta usmjereno je na odrasle osobe između 35 i 64 godine. Nevjerojatno je što se ti gotovo iznimni slučajevi reklamiranja svode na reklame za financijske usluge poput osiguranja ili pak proizvoda za zdravlje pa se čini kao da im ništa drugo i ne treba. No iznenadili biste se. Naime, mlade generacije ‘bumera’ žele iščekavaju drugačije stvari od svojih roditelja. Ponajprije svjetska je kriza utjecala na smanjenje prihoda u njihovu kućanstvu, natjerala ih da rade više, pa tako i raspolazu s manje slobodna vremena.
Nadalje, za razliku od svojih roditelja su vremeni ‘bumeri’ ne vode (ili nisu vodili) linearni život. Drugim riječima, za njih je polako prestajala vrijediti deviza ‘dok nas smrt ne rastavi’ pa su u svojoj mladosti teže pristajali na kompromise, vjenčali se i rastajali, mijenjali prebivalište, poslove i – sebe. Uza sve to, oni u većoj mjeri nastoje pronaći odgovarajuću skrb za svoje roditelje, ali i vrijeme za svoje unuke. U sve se to uplela i tehnologija. Moderni ‘bumeri’ odrastali su u vrijeme procvata televizije, a u zrelije godine zašli u vrijeme ekspanzije interneta. Marketingaši bi trebali znati koliko su široka njihova područja interesa kao, primjerice, i podatak da ispred televizije i na internetu provode više sati nego generacija X ili ‘milenialci’ (189 sati na mjesec prema 159 i 119 sati).