Što predložiti tvrtki koja traži savjete, a ne želi ih primijeniti

Važno je prepoznati i tvrtke koje traže vanjskog krivca za svoje propuste. Angažiraju savjetnika, a kad ode, okrive ga za ‘pogrešne savjete’. Naravno, ljudi nisu svjesni onoga što prolazi vrhunski sportaš, koliko je vremena i novca te psihičke energije uloženo u potpuno nesiguran projekt. I zato se u fitness-centrima osobni treneri ne osvrću previše na takve (nerealne) zahtjeve i prihvaćaju sezone svog posla kao nešto uobičajeno. Isto tako savjetnik, trener ili zaposlenik u odjelu ljudskih potencijala u tvrtki ne može promijeniti kompanijsku kulturu samo razgovarajući sa zaposlenima, izmjeriti kompanijsku klimu i predložiti rješenje koje se čini kao put prema ‘benchmarku’ ili kao najbolje rješenje za tu tvrtku.

Vrlo je važno prepoznati i kompanije koje traže vanjskog krivca za svoje propuste. Njima je najlakše angažirati savjetnika i saslušati ga, a kad ode, okriviti ga za ‘pogrešne savjete’. Za loš rezultat zapravo je kriva tvrtka jer prijedlozi vanjskog savjetnika ne uzmu se ozbiljno u obzir. Kad prepoznaju prave namjere vlasnika/direktora, vanjskim suradnicima nameće se pitanje što učiniti: odbiti posao ili ga korektno odraditi; ostvariti prihod znajući da se prijedlozi neće uvažiti, a poslije trpjeli kritiku da su ‘upropastili tvrtku’.

Ja redovito biram drugu mogućnost, naravno, strogo pazeći na to da omjer između ‘pravih’ poslova, dakle onih u kojima se doista traži pomoć, i onih u kojima se pomoć ne može pružiti, bude barem dva prema jedan u korist ‘pravih’. Velik je izazov ući u novi sustav i dobivati u njemu informacije na kapaljku ili pak iskrivljene informacije. Kad bi liječnik od pacijenta dobio informaciju da ga boli zub, a ne koljeno, pacijent ne bi dugo živio…

Naravno da je za ozbiljnog savjetnika važno da sâm prepozna i razvije metodologiju brzog otkrivanja ključnih podataka o klijentu. A važni podaci mogu se dobiti samo u razgovoru s različitim ljudima u tvrtki, od onih u odjelima kontrolinga i računovodstva do prodavača i skladištara, ali i s konkurencijom, klijentima te bivšim zaposlenicima. I kao što liječnik pomaže pacijentu i dužan mu je ponuditi najbolju terapiju iako shvaća da pacijent nije spreman za nju ili da će zatražiti drugo mišljenje, koje možda nije jednako profesionalno…

Važno je pridonijeti i predložiti najbolja rješenja. Onaj tko je bolestan snosi odgovornost za to što se razbolio (ili njegovi geni…), posebice za to što se ne drži propisane terapije. Međutim, kad pacijent umre, dio je odgovornosti i na liječniku.

Primjerice, košarkaški trener Aleksandar Petrović prošlu je sezonu proglašen najboljim trenerom u regiji, mogao je osvojiti prvenstvo, plasirati svoju momčad u Euroligu, okrenuti sezonu velikim uspjehom. Međutim, prije kraja u rad su mu se počele miješati ‘klupske strukture’ koje su dale više velikih intervjuja novinama i TV-u, počele unaprijed slaviti te hvaliti igrače. Petrović ih je odmah upozorio da moraju prestati s tom praksom, ali bilo je kasno.

Prvenstvo je izgubljeno, izgubljena je Euroliga, a on odlazi iz kluba, nervozan i neuspješan. Kako je to moguće? Je li to optimum te momčadi, je li ga vodstvo kluba potkupalo preranom euforijom ili samo nije imao sportske sreće? Ili je i to stvar zavjere sudaca i izravnog suparnika, kao što su voditelji kluba naznačili u intervjuima?

Uistinu složena situacija. Svaki sudionik i ostali promatrači imat će svoje stajalište, svoju istinu o tome. Međutim, željeni rezultat nije postignut i najbolji trener regije odlazi iz kluba.

Vrlo je teško pomagati ljudima koji ne žele pomoć (ili je ne znaju primiti).