DVA LIDERova PRIJEDLOGA ZA RAZVOJ

Osim što je administrativni, trgovački i financijski centar, Zagreb bi trebao biti nositelj visokotehnološke industrije, vezane uza znanstvene i sveučilišne potencijale metropole.

Glavni su ciljevi Strategije razvoja poduzetništva u gradu Zagrebu povećanje zaposlenosti od minimalno dva posto na godinu, gospodarski rast od pet do sedam posto te pretvaranje trgovinskog deficita u suficit do 2020. godine. Strategija zastupa zastavljanje procesa deindustrializacije, odnosno povratak industrije u Zagreb. Vjerojatno nema osobe u Zagrebu koja ne bi stavila potpis na takve optimistične ciljeve, no osnovno je pitanje koje se nameće nakon čitanja strategije kako ih ostvariti. Kako potaknuti poduzetnike da otvaraju tvrtke u Zagrebu, koji je zbog visokih komunalnih davanja, visoke cijene zemljišta te prireza znatno skuplji od ostatka Hrvatske? Kako zadržati tvrtke koje se zbog manjih troškova sve češće sele u Zagrebačku županiju ili još dalje?

Ožanić smatra da to nije nemoguće te da samo treba angažirati ljude koji imaju industrijska znanja te ona o organizaciji, proizvodnji i tehnologiji. Kao temeljne industrije Zagreba navodi elektroindustriju (Končar, Elektrokontakt, TEP), kemijsku (Pliva, dok je nisu uništili), alatne strojeve (Prvomajska, dok i nju nisu uništili), metalnu (TPK), telekomunikacijsku i informatičku (Tesla, RIZ) te industriju hrane i pića (Badel, Franck).

Uz njih se vezalo, sada bi se moglo vezati još više, mnogo malih poduzetnika i obrtnika. To su industrije znanja i takve industrije mogu biti u Zagrebu temelj razvoja i sada. Međutim, velik je problem u tome što je mnogo znanja izgubljeno i uništeno, izgubili su se ljudi koji su imali znanje i iskustvo, mladi više nemaju od koga učiti, nastao je prekid.

Činjenica da je Zagreb sveučilišni grad i da ima visokoobrazovanu radnu snagu prednosti su koje drugi gradovi ne mogu ponuditi, kaže Dragan Kovačević, ekonomski strateg HNS-a, koji smatra da industrija u Zagrebu treba postojati i da baza za to već postoji. Zagreb treba napraviti reindustrijalizaciju, a ne tjerati industriju iz grada. Proizvodnja dijelova za automobilsku industriju, metaluršku industriju, prehrambenu, Končar, Gredelj – svi oni imaju svoje mjesto u Zagrebu. No potrebno je poticati industriju da ne odlazi iz grada, kaže Kovačević te dodaje da je ekonomska kriza zaustavila odlazak tvrtki iz Zagreba jer zemljišta koja su se prije recesije skupo prodavala danas nisu zanimljiva za gradnju stanova ili trgovačkih centara.

Svi znaju, kaže Kovačević, što treba napraviti kako bi se to postiglo, no nitko ništa ne poduzima u vezi s tim pitanjem, s obzirom na to da vlast u Zagrebu ne funkcionira. Zbog toga, nastavlja, sve ono što treba napraviti pada u drugi plan. Baš kao što je nedavno rekao Steve Jobs, čelni čovjek Applea, dosta je pisanja strategija. Ako misliš da treba nešto napraviti, onda to i napravi, zaključio je Kovačević.

Uistinu, kada se razgovara s ekonomistima, gotovo će svi imati jednaka stajališta o tome što treba napraviti kako bi se pokrenuo gospodarski rast, u Zagrebu, ali i Hrvatskoj. Svi će se oni složiti da se zemlja mora okrenuti izvozu i realnom sektoru kako bi se ostvarivao gospodarski napredak. Svi će uglas reći da su nam potrebne investicije i povećanje izvoza. Nijedan neće proturječiti izjavi da treba provesti duboke reforme te zauzdati domaću potrošnju. Jednako tako svi će jednoglasno reći da su nam potrebne inovacije i da treba razvijati moderne tehnologije. Uostalom, niz strategija je napisan o tome. Problem je što najčešće one ne daju odgovor na pitanje kako, odnosno ne uključuju mjere s pomoću kojih treba postići ciljeve. Ili, ako uključuju mjere, poput poticanja tvrtki koje izvoze ili povećavaju zaposlenost, nijedne se ne navode kako ih odnosno s koliko sredstava treba poticati. Najveći problem u svim tim strategijama, pa i u ovoj zagrebačkoj, iako su napisane u najboljoj namjeri, jest što poznati kajkavizam zagrebačkoga gradonačelnika Bandića ‘idemo delati’ nikako da na bilo čijim rukama stvoriti žuljeve, a čelo orosi znojem.