Nacionalni interesi

Najvažniji nacionalni interes nisu ni Ina, ni vode, ni HEP, ni domaća banka – nego dokidanje prakse da se Hrvatskom upravlja prema rođačkim kriterijima. Prvi su korak k tomu izbori.

Akva bi tišina nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju! Ta bi se defetistička misao českog književnika Karelka Čapeka bez problema mogla primijeniti i na slučaj hrvatskih nacionalnih interesa. Poput najvažnije sporedne stvari na svijetu i nacionalni je interes samo još jedna tema o kojoj će svi svašta reći, ali malo konkretno znati. Pogotovo u vrijeme kada mnogim biračima i svim političarima pred očima izazivački trepere izbori. U predizborno se vrijeme raskošno razbacuje velikim riječima. Nacionalni interes bez sumnje je među najvećima, a kako stvari trenutačno stojte, čini se da je najvažniji nacionalni interes vratiti Inu pod premijerkine skute.

Natezanje oko navodnog Sanaderova mita Molovu prvom čovjeku Zsoltu Hernádiju i istjerivanja maka na konac pokušajem otvorenog došaptavanja Vlade i DORH-a zasad ne daje rezultate. Ali Ina kao nacionalni interes u javnosti sigurno gordo zvuči. Toliko dobro da nitko ne poteže pitanje sudjelovanja same premijerke u Ininoj kaši. Kako bi itko imao išta protiv kritičke ‘nacionalni je interes vratiti upravljačka prava’? Tako sročen i oporbi veže usta. Upravo zato nitko nije imao prigovor na to da mirovinski fondovi na nagovor premijerke Kosor kupuju Inine dionice. No analitičar Ante Babić ite-kako ima prigovor na takvu praksu.

• Šokiran sam time što vlast manipulira svojim utjecajem zbog interesa u privatiziranoj kompaniji, da vlast ide toliko daleko da nagovara mirovinske fondove u kojima je moj novac, moja mirovina, da njime spriječi preuzimanje Ine. Šokiran sam i pristankom mirovinskih fondova da sudbinu moje mirovine podređe sudbini neke kompanije. Za sve bi bilo bolje i efikasnije da su uloge zamijenjene i da je Vlada Molu zagorčavala upravljački život s 25 posto plus jednom dionicom, a ne obrnuto – kategoričan je Babić. Dodaje da Ina danas više ne može biti nacionalni interes, vrijeme za to iscurilo je još početkom 2000.-tih.

No nije Ina usamljena. Premijerka Kosor prije malo više od mjesec dana strateškim nacionalnim interesom proglasila je industriju željeza i čelika. Ako je obilježena nacionalnim, valjda misli da će (uspješno) konkurirati onoj europskoj. Prije toga je bila i dokapitalizacija Luke Ploče, interesni branitelja i, neizostavno, 28. članska karta u EU. Predsjednik Ivo Josipović s druge strane misli kako je naš vitalni nacionalni interes očuvanje suvereniteta nad vodnim resursima. HEP, koji se zaboravlja javiti na javne natječaje, zasad nitko ne spominje. Što je zapravo nacionalni interes, ne piše ni u dva najvažnija dokumenta, Ustavu, a ne provlači se ni kroz jedini strateški dokument koji imamo, Strateški okvir za razvoj (kojemu pomalo istječe rok – izrađen je za razdoblje do 2013.). A ako to ondje ne piše, kako ćemo postići konsenzus o tome što nacionalni interes jest, što nije? Kako ćemo izbjeći potezanje tako krupnih riječi u izborne svrhe? Analitičar koji je želio ostati anoniman kaže kako bi našim nacionalnim interesima bilo bolje da to nisu. Upozorava kako je Slovenija pokazala da mlade zemlje jako teško dobro upravljaju državnom imovinom. Vlada je povukla većinu dobiti iz državnih poduzeća, što sigurno nije usmjereno na njihov razvoj, već na punjenje proračuna. Najveći će problem biti to što će nacionalno važnih tvrtki za pet do sedam godina liberalizaciju dočekati nesprema, tvrdi taj analitičar.

Luka Brkić, profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, hvata se za glavu na spomen nacionalnih interesa: – To je pojam kojim se najviše manipulira, pogotovo u vrijeme izbora. Ali, kada stavite u odnos nacionalno i globalno, nacionalna je država u međunarodnim odnosima akter broj jedan. Čak i kada uzmete neke ekonomske parametre, sve se opet svodi na nacionalno. Kako se bliži ulazak u EU, sve češće govorimo o migraciji radne snage, ali samo 1,75 posto globalne radne snage migrira, svi dugi ostaju kod kuće! Čak ni EU suštinski nije tako povezana. Agrarna politika kao jedna od najintegriranijih zapravo nije zajednička, jer se odluke donose na nacionalnoj razini i ona je presudna u odnosu na zajedničku – tumači Brkić te dodaje kako je nacionalni interes neokrnen u odnosu na početak 20. stoljeća.

Dakle, imamo i teoretski pravo braniti nacionalne boje. Ali koje? Jedna od definicija kaže kako je nacionalni interes demokratskih država sigurnost nacionalnog teritorija i zaštita osnovnih funkcija društva – socijalne, ekonomske, političke, kulturne, ekološke, gospodarske, obrambene. S time se načelno slaže i analitičar Damir Novotny. On kaže da je temeljni nacionalni interes osiguranje blagostanja ekonomskim rastom i otvaranjem novih radnih mjesta, dakle osiguranje takvih kretanja koja će omogućiti zapošljavanje i sada nezaposlenima i budućoj generaciji.

• Drugoga nacionalnog interesa ne može biti! Ni u EU ni u globalnoj ekonomiji ne postoje suvereniteti nad prirodnim resursima. Nad njima su ekonomske politike koje se koriste svim raspoloživim resursima radi dinamiziranja dugoročnog rasta. Ako je u tom cilju, primjerice, privatizacija HEP-a, onda to treba napraviti. Ali ne privatizacija kao dosad, samo kao proces prijenosa nacionalnih vrijednosti u privatne ruke, nego u funkciji ostvarivanja razvoja – kategorizan je Novotny. Kaže kako i tu temu možemo dobro prostudirati iz grčkog primjera. Ako želi ostati u EU, Grčka će zbog golemog duga koji sada ne može vratiti imati ograničen suverenitet nad ekonomskom politikom i kontrolom javnih kompanija. Kako Hrvatska može osigurati kontrolu nad nekim javnim poduzećem ako je dužna kao Grčka, pita se. Svake se godine Hrvatska otisne na inozemno tržište kapitala kako bi refinancirala stare dugove. Sve dok se tako financiraju deficiti, nema govora o zaštiti ‘klasičnih’ nacionalnih interesa – državnih kompanija, vode, energije, strateških grana.

Babić tvrdi da to nije ni važno: – Nije važno jesu li hrvatske kompanije prodane strancima, važno je imati regulatorni okvir kojim država skreće poslanje na nacionalni mlin. Regulacijom i propisima, primjerice o čistoj energiji i poštovanju ekoloških načela, nacionalni se interes može zaštititi više nego vlasništvo i nacionalnim ponosom. Naravno, za takvo što treba imati strategiju koja jasno kaže što nam je važno, a nisu nam drugi krivi što takvu strategiju, osim djelomično one o nacionalnim interesima u energetici, nemamo – poručuje Babić, dodajući da je nametanje regulacije o potrebnoj čistoći Ininih rafinerija u svakom slučaju bolje nacionalno oružje od zakulisnih igara Vlade i mirovinskih fondova s našim mirovinama.

Novotny ističe kako bi kompanija poput Ine ponovno u domaćim rukama dobro zvučala kao izborni argument da smo u situaciji poput Njemačke, oporavljeni. U stanju u kojemu grca naša ekonomija takve stvari nemaju smisla: – Naša se politika svodi na igru mačke i miša, lov na nacionalno ‘blago’, umjesto da se bavimo nužnim reformama koje će otvoriti nova radna mjesta. Zaštita teritorija ili interesa u nekoj kompaniji više nije pitanje ekonomske politike. Ona mora voditi računa samo o održivom ekonomskom rastu i novim radnim mjestima – uvjerava Novotny.

Brkić kaže da nam nitko nije kriv što se nismo znali izboriti za svoje interese, nije EU kriva što smo rasprodali i ono što nismo trebali. Štoviše, uvjeren je da će EU biti referentni okvir koji će nas natjerati da prođemo kroz čistilište.

• Sigurno ćemo neke stvari pročistiti u vlastitim redovima i ni tada neće biti kasno odrediti nacionalne prioritete. No, hoće li političke elite to htjeti i znati. Nitko nas ni dosad nije spriječavao da o najvažnijim stvarima, a strategija razvoja to jest, postignemo konsenzus. To nikada nismo napravili i za to nam sigurno nije kriva EU ni bilo koji drugi vanjski centar moći. Nisu oni krivi što nismo imali kompetentan pregovarački tim, dakle opet se vraćamo kvaliteti domaćeg političkog faktora – tvrdi Brkić.

Upravo će se zato mnogi sigurno složiti da najvažniji nacionalni interes nisu ni, Ina, ni vode, ni HEP ni domaća banka – nego odlazak sadašnje vladajuće strukture s trona. Na neko dulje vrijeme, dovoljno dugo za istinski oporavak Hrvatske, kako je nijedna politička elita ne bi više mogla vratiti nekim novim ‘rodijačkim’ korijenima.