Napokon sam u karijeri uspio spojiti ugodno s korisnim kada sam otvorio Dom za starije i nemoćne osobe Oaza jer ću se baviti poslom od kojeg ću živjeti, a koji pomaže ljudima. Tim riječima velikogorički poduzetnik Mirko Žužić počeo je razgovor o svojoj karijeri. Radi se o netom otvorenoj, prvoj i najviše kategoriziranoj takvoj ustanovi u Hrvatskoj, smještenoj na Ključić brdu pokraj Velike Gorice. Investicija je vrijedna 28 milijuna kuna.
Mirko Žužić, 60-godišnjak rodom iz Vinkovaca, cijeli profesionalni život proveo je na odgovornim funkcijama u državnim tvrtkama bivše Jugoslavije, a poslije rata u privatnom sektoru. Svi njegovi poduzetnički pothvati počinju u kriznim razdobljima jer je, prema njegovu mišljenju, upravo kriza najbolje razdoblje za investicije i ostvarenje poslovnih planova. Od 1995. politički je angažiran u Hrvatskoj narodnoj stranci te je radio kao član Poglavarstva Zagrebačke županije.
Na ideju o gradnji luksuznog staračkog doma došao je dok je radio kao predstavnik Upravnog vijeća Doma zdravlja Zagrebačke županije: – Tada sam spoznao da postoje veliki problemi u vezi sa socijalnim položajem te brigom za starije i nemoćne – tvrdi Žužić. Prije ideje o gradnji staračkog doma Žužić je kupio zemljište na Ključić brdu jer je htio sagraditi vikendicu. U razgovoru s prijateljima zaključio je da svakako ne postaje mladi i da bi sâm treću dob htio provesti okružen prijateljima. Tada se odlučio na projekt gradnje staračkog doma, ali ne u današnjem obliku nego kao prodaju luksuznih apartmana za ljude treće dobi. Međutim, prvolna ideja ne prolazi birokratske zapreke i Žužić se odlučuje za projekt gradnje klasičnog oblika staračkog doma u luksuznoj varijanti.
Na odobravanje nailazi i u Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj koja mu specijaliziranim namjenskim kreditnim linijama osigurava 50 posto investicijskih sredstava, još deset posto daje OTP banka, a ostatak od 40 posto Žužić sam pokriva. Svoj profesionalni razvoj Mirko Žužić počinje 1981. kada je diplomirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Nakon stjecanja diplome diplomiranog inženjera strojarstva Žužić se mora vratiti u Osijek jer je kao stipendist tadašnje tvrtke Elektroslavonija Osijek morao odraditi tu stipendiju. Nakon što karijeru počinje kao pripravnik u osječkoj toplani, ubrzo napreduje i postaje inženjerom za eksploataciju i voditeljem proizvodnje u toj toplani.
Nakon godinu i pol dana provedenih u Osijeku Žužiću se događaju i promjene u privatnom životu. Kao diplomirani inženjer strojarstva u tadašnje vrijeme, Žužić je mogao birati posao i grad u bivšoj državi u kojemu će nastaviti karijeru. Pregledom nekoliko ponuda odlučuje se za Mursko Središće i tadašnji OUR Gorenje jer zaposlenje je mogla dobiti i njegova supruga. Odlazi u prinudnu upravu OUR-a Gorenje, na mjesto rukovoditelja proizvodnje.
- Gorenje je bilo u velikim problemima, a jedan od najvećih bila je velika nečinjenost u radu – objasnio je Žužić. Edukacijom i vođenjem 280 radnika u proizvodnji koji nisu bili industrijski radnici, prema vlastitom priznanju, stječe prve spoznaje o važnosti timskog rada i kriznom menadžmentu. Gorenje se brzo oporavljala i zbog takvog uspjeha u svojim tim poziva Grad Čakovac. Objasnjava da je tada postojao termin ‘općinski kadař’ i da je on prepoznat kao takav te prihvaća ponudu i odlazi iz Gorenja. Novo zaposlenje u Građevinskom kombinatu Međimurje iz Čakovca, jednoj od najjačih građevinskih tvrtki u bivšoj državi, sa sobom donosi i nove izazove. Postaje tehnički direktor ciglane koja je radila u sklopu GK Međimurja i radi za sve tzv. ložne grupe u svim ciglanama bivše Jugoslavije. Ondje prvi put eksperimentira s učinkovitošću timskog rada i nakon godinu i pol dana došao je i uspjeh. On i njegov tim i on razvijaju četiri važna i visokodohodna proizvoda bez kojih ciglane nisu mogle raditi.
Njegov talent prepoznaje privatni čakovečki poduzetnik Hasan Tanović, vlasnik poduzeća Meting, koji ga poziva da prijede u njegov tim. Zbog praktičnih razloga, poput udaljenosti do radnog mjesta, te novih izazova Žužić prelazi u Meting na radno mjesto tehničkog direktora. Meting se bavio proizvodnjom dijelova za strojeve u tvornicama tekstila, a koji su se u to vrijeme mogli nabaviti samo iz uvoza. Ubrzo nakon Žužićeva dolaska Metingovi dijelovi zamjenjuju većinu uvoza jer počinju opskrbljivati strojeve za 126 tekstilnih tvornica. Ni ondje se Žužić ne zadržava više od godinu i pol pa odlazi u Zagreb, ali ovaj put ne ponukan poslovnim izazovima, već obiteljskim razlozima. Povratkom u Zagreb dobiva ponudu iz Dalekovoda da postane rukovoditelj razvoja i pripreme rada, koju prihvaća.
