Evangelos Venizelos

Novi ministar financija u osvježenoj grčkoj Vladi, inače stručnjak za ustavno pravo, odmah se bacio na posao. Ponudio je niz novih poreza i porezića, poput pomicanja osnovice za porez na dohodak s 12 na osam tisuća eura, jednokratni ‘porez solidarnosti’ između jedan i pet posto, ovisno o prihodima, povećanje trošarine na loživo ulje i novi porez za samozaposlene, kategoriju s reputacijom najgorih neplatiša. I sve to bit će samo pokoja kapljica u grčkom dugu.

Povratak predah od Grčke, u kojem je naslovne uloge samo nakratko preuzela Irška pa Portugal, sigurno je završio. Protekli mjeseci potpuno su obilježeni jednom jedinom temom, ponovnom aktualizacijom grčkog duga. Situacija u vezi s dogovorom o novim mjerama potrebama za nastavak ‘sanacije’ državnih financija s najlošijim kreditnim rejtingom u svijetu prošli je tjedan poprimila format afere u razvoju, odnosno postala tema koja daje nekoliko šlagera na dan.

U tom sadržajem bogatom trileru punom iznenadnih obrata, intrig, scenarijskih rukavaca, dezinformacija i nesimpatičnih protagonisti našlo se mjesta i za rošadicu u upravi. Kako bi klasičnim populističkim potezom pokušao barem malo ohladiti gnjev građana, grčki je premijer George Papandreou odlučio ‘osvježiti’ momčad 17. lipnja zamijenivši ministra financija Georgea Papaconstantinoua dotadašnjim ministrom obrane Evangelosom Venizelosom, inače čovjekom bez relevantne ekonomske pozadine, ali s ozbiljnom političkom težinom. Da se ne bi durio predugo, Constantinou je dobio ministarstvo okoliša i energetike. Drugi pobunjenik u redovima vladajuće Socijalističke stranke Dimitris Droutsas, ministar vanjskih poslova, zamijenjen je Stavrosom Lambrinidisom. Osim što je smjenom čovjeka odgovornog za novi plan rezova na simboličan način ponudio masi koja je krenula u razbijanje Atene o nečiju glavu, premijer je također pokušao ojačati sve klimaviju političku poziciju nakon što su dvojica zastupnika njegove stranke odbila poslušnost. Ubrzo nakon imenovanja Vlada je uspjela preživjeti izglasavanje povjerenja u parlamentu. Tek nekoliko dana prije Papandreou je ponudio ostavku i formiranje koalicijske vlade, no s obzirom na to da ta opcija nije realizirana, odlučio se na jednostavniju i bezbolniju varijantu, uklanjanje ministra financija.

Paket rezova dogovoren u svibnju i težak 28 milijardi eura nije bio sasvim promišljen pa su Grci morali pristati na daljnje sjećanje potrošnje kako bi zatvorili rupu od 5,5 milijardi koju su pedantni međunarodni inspektori nanjšili i tako dobili pristanak Europske unije, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske središnje banke za novi obrok pomoći od 12 milijardi eura, prijeko potrebnih za isplatu potraživanja koja dolaze i izbjegavanje bankrota. Grčka, jasno, nije imala nikakvog izbora i pristala je na zatvaranje rupe uvođenjem dodatnih mjera štednje i novih poreza iako je u dogovoru novog ministra i popularno nazvane ‘trojke’ naznačen iznos od 3,8 milijardi.

Venizelos, koji se odmah bacio na posao, ponudio je prijateljima iz EU, ECB-a i MMF-a niz novih poreza i porezića poput pomicanja osnovice za porez na dohodak s 12 na osam tisuća eura, jednokratni ‘porez solidarnosti’ između jedan i pet posto, ovisno o prihodima, povećanje trošarine na loživo ulje i novi porez za samozaposlene (kategorija s reputacijom najgorih neplatiša). Istini za volju, istraživanja Ministarstva rada pokazala su da je čak četvrtina ekonomije izbjegavala plaćati poreze, od toga čak pola kućanstava nije plaćalo ništa. U igri je, dakako, i prijašnja mjera privatizacije svega što se još privatizirati dade, na čemu se još može zaraditi neka pinka, tako da se očekuje i rasprodaja državne imovine. S obzirom na to da je na ulicama vrag odnio šalu, našlo se tu mjesta i za novi moral političara pa je predloženo da dužnosnici i članovi parlamenta plate najvišu stopu poreza solidarnosti. Sindikate taj potez nije posebno raznježio i nastavili su organizirati opće štrajkove.

I šef Europske komisije José Manuel Barroso odlučio je malom mrkvom pogurnuti Grke u pravom smjeru obećavši brže dodjeljivanje sredstava iz europskih fondova ako sve prođe prema planu. Komisija bi tako požurila isplatu milijarde eura razvojnih subvencija iz već dogovorenog fonda za razvoj teškog 347 milijardi eura. Grčkoj su dodijeljene 20,2 milijarde eura iz strukturnih fondova, no naplatiti je uspjela samo 4,9 milijardi. Može se, dakle, europsku lovu iz fondova dijeliti i manje rigorozano, samo treba malo volje.

Prvi paket pomoći spomenute trojke vrijedan 110 milijardi eura, od kojih je dosad isplaćeno 53 milijarde, pokazao se potpuno neadekvatnim jer Grčka u međuvremenu nije uspjela svoj deficit i dugove svesti u zadane okvire. Zemlja od 11 milijuna ljudi duguje 340 milijardi eura ili više od 30 tisuća po stanovniku, što je 150 posto BDP-a, a dosad su plaće srezane za petinu i mirovine za desetinu.

Do kraja godine ukupan dug trebao bi dosegnuti 350 milijardi eura, a nezaposlenost divlja i sad je već na 16,2 posto. Pojednostavljeno, bez daljnje pomoći i novih paketića iz EU alternativa je ‘nekontrolirani bankrot’. Ta bolja varijanta zapravo je stečaj i prelazak upravljanja grčkim financijama u ruke spomenute međunarodne trojke.

Bilo je i tu iznenadnih uzbuđenja. Primjerice, kad je napokon utvrđeno da zemlja više ne može izvršavati svoje obveze prema vjerovnicima, Francuska i Njemačka sukobile su se zbog načina rješavanja tog problema. Prva je htjela restrukturiranje duga na blaži način, takozvanim rolloverom, a Nijemci, tradicionalno izravni, zagovarali su varijantu u kojoj bi se privatne investitore u grčki dug uljudno prisililo na produljenje otplate za sedam godina. Nakon susreta francuskog predsjednika Nicolas Sarkozyja s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel Nijemci su opet popustili, što, vjerojatno, nije bilo tako teško jer su upravo njemačke i francuske banke među najvećim vjerovnicima, i prihvaćeno je francusko riješenje prema kojem će investitori prihvatiti na nastavak financiranja Grčke nakon isteka današnjih obveznica. Na kraju krajeva, na prebacivanju dijela tereta privatnim investitorima inzistiralo se ionako samo zbog pritiska njemačke javnosti, nevoljne platiti novo grčko spašavanje.

Rješavanje tog nesporazumčića među prijateljima omogućilo je održavanje samita europskih vođa kako bi se dogovorili detalji novog programa pomoći procijenjenog na 120 milijardi eura čija je isplata izravno vezana za prihvaćanje novih mjera štednje u grčkom parlamentu. Drugi je zahtjev, ne i preduvjet, da se postigne politički konsenzus o novim mjerama, no šef oporbe Antonis Samaras, koji je u nekoliko navrata bio otvoreno prisiljen na potporu programu, tvrdoglavo ga je odbio. Malo je, doduše, popustio, pristavši podu.

Novi je ministar, doveden kako bi se potrebne reforme beskompromisno progurale, već pokušao razvodniti listu europskih želja, no u tome nije uspio. Traže se privatizacija i porezna reforma, potezi koji svom provoditelju sasvim sigurno neće donijeti mnogo glasova. Tako je 54-godišnji stručnjak za ustavno pravo na televiziji obećao kako će ustrajati u onome u čemu njegov prethodnik, koji je na tom poslu proveo samo 20 mjeseci, nije uspio. Novi plan privatizacije državnih udjela trebao bi do 2015. donijeti 50-ak milijardi eura, premda su mnogi skeptični i sumnjaju u toliko iznos.

Venizelos možda nema ekonomsko iskustvo, ali zato je politički iznimno jak, za razliku od prethodnika koji je bio laka meta kritičara. Veliko političko iskustvo, prikupljeno radom u Vladi na mnogo različitih područja, od građevinarstva preko pravosuđa i kulture do obrane i prometa, vjerojatno mu je trenutačno najveći plus. Dapače, mnogi grčki komentatori upravo njega smatraju najizglednijim nasljednikom aktualnog predsjednika stranke i premijera, čemu u prilog ide i podatak da je 2007. Venizelos konkurirao Papandreouu na unutarstranačkim izborima. Premda je OI, za čiju je organizaciju bio zadužen, proglašen uspjehom, u prilog njegovu novome mjestu ministra financija ne ide podatak da su planirani troškovi za realizaciju znatno premašeni, a ni da je on posljednji izbor nakon što je posao novog ministra financija prethodno odbio zamjenik guvernera Središnje banke Lucas Papademosa.

Političku karijeru počeo je 1993. kao zastupnik iz drugoga najvećega grčkoga grada Soluna, a do 2004. već je dovoljno ojačao u stranci da je mogao relativno ravnopravno izazvati Papandreoua. Odluka da se imenuje Venizelosa znači da je politička snaga dobila prednost pred stručnosti, što u ovom slučaju možda nije tako loše jer naglasak nije na ekonomskim aspektima (za rezanje ne treba biti ekonomski genij), nego na ustrajnosti u provedbi rezova, što je svakako više materijal za političku arenu. Neki su u Grčkoj nepovjerljivi prema tom potezu premijera, no Papandreou je, zapravo, pokazao političku promućurnost i vještinu odlučivši mjesto ministra financija dati svom izravnom političkom protivniku. Prvo, zato što tako jača potporu različitih struja u svojoj stranci za nepopularne poteze i, drugo, zato što najgori stolac daje svom protivniku, pa tako na njega prebacuje i odgovornost za eventualni neuspjeh. Naravno, uspjeh će pripisati sebi i cijeloj Vladi, zato ne može izgubiti kako god se okrene. Kad je riječ o analitičarima, mnogi promjene u Vladi smatraju samo kupovanjem vremena, uvjereni da ne mogu promijeniti ishod, točnije pomoći izbjegavanju svojevrsnog bankrota.