Zaostajanje Hrvatske za Europom sve veće

Najprije nas hlate, ali naposljetku bi nas mogli zapaliti. Freoni, plinovi bez okusa, boje i mirisa, odavno su našli svoje mjesto u rashladnim uređajima, ali pronađen je i način da im se onemogući put u stratosferu.

Vari koje su među prvima identificirane kao izravni uništavači životno važnog ozonskog omotača Zemljine atmosfere bila je skupina plinova pod zajedničkim nazivom freoni. Kemijskom terminologijom rečeno, freoni ili klorofluorougljici spojevi su klora, fluora i ugljika (CFC), koje je izumio američki kemik Thomas Midgley potraj 20-ih godina prošlog stoljeća. Interesantno, taj znanstvenik i namještenik General Motorsa kao da je stigao iz pakla: imao je poseban dar za izmišljanje globalno otrovnih tvari. Uz CFC freone njegova je umotvorina olvni benzin, a pripisuje mu se i sudjelovanje u istraživanjima ranih faza i preteča krstarećih projektila.

Zbog specifičnih fizikalnih osobina lakog primanja ili otpuštanja toplinske energije te lakog prijelaza iz plinovitog u tekuće agregatno stanje pod povećanim pritiskom, freoni su dugo bili nezamjenjivi u sustavima kompresora i isparivača rashladnih sustava svih vrsta i namjena, od kućnih hladnjaka do industrijskih hladnjača. Primjenjivali su se i kao potisni plinovi u aerosolnim posudama te bili nezaobilazni u proizvodnji pjenastih izolacijskih materijala. Za razliku od nižih slojeva atmosfere gdje su inertni, neotrovnii i ne pokazuju prikrivenu zlu narav, sumnje u njihovu krivnju za stanje ozonskog sloja i stvaranje ozonskih rupa potvrđene su 1974. godine. Tad je Frank Sherwood Rowland ustanovio i dokazao, te za to 1995. dobio Nobelovu nagradu, da freoni popuštaju pod utjecajem ultraljubičastog dijela spektra Sunčeve svjetlosti kad se podignu do stratosfere pa im se raspadaju molekule. Pritom je najgore što se u tom raspadu naglo oslobađaju elektronski pobuđeni i vrlo reaktivni atomi klora koji se vežu na kisik iz molekula ozona i tako ga razgrađuju.

Kao prvi masovno primijenjen i najopasniji za ozonski omotač proglašen je freon triklorfluorometan (CCl₃F), poznat pod komercijalnim kodom R-11, koji je zbog čak tri atoma klora najpogubniji za ozon. Njemu uz bok bio je freon diklordifluorometan (CCl₂F₂), odnosno R-12, koji je bio i najkorišteniji freon iz zloglasne CFC skupine, a kao njihova vrlo česta zamjena upotrebljavaju je klordifluorometan (CHClF₂), pod nazivom R-22. Bolje ikad nego nikad, Montrealskim protokolom 1987. godine određeno je smanjenje uporabe freona, kao i još razornijih plinova halona za 50 posto. Kasnijim revizijama tog protokola iz 1990. i 1992. godine odlučeno je da se do 2000. iz uporabe posve izbace freoni CFC skupine, kao haloni i halogenirani ugljikovodici. To je značilo da se spomenuti zabranjeni plinovi moraju zamijeniti tvarima slične uporabne vrijednosti, ali drukčijeg kemijskog sastava, neutralnima za ozonski omotač.

Odgovor na pitanje što s golemom količinom postojećih CFC freona u hladnjacima i rashladnim sustavima pronađen je u reorganizaciji i ne baš jeftinoj prilagodbi servisne mreže, ali i to je proces koji je trajao i preklapao se s prirodnim odjeljem, odnosno rashodovanjem hladnjaka i nabavom novih, već tvornički opskrbljenih rashladnim medijima indiferentnima prema ozonu. Freoni u milijunima vrsta sprejova bili su zlo koje je trebalo otrpjeti, a termoizolacijske pjene i dalje su izvor emisije štetnih plinova CFC grupe, kojima još treba dodati ciklopetan.

Tako se problem s prikupljanjem, odlaganjem i obradom nepočuđnih freona preselio u sektor gospodarenja otpadom. Naime, ujedinili se serviseri svih zemalja ili ne u sustavnom i savjesnom vađenju CFC freona iz kompresorskih i isparivačkih sustava u rashladnim uređajima, problem je djelomično riješen, odnosno neriješen. Činjenica je da u kućištima odbačenih hladnjaka i termoizolacijskim stijenama velikih rashladnih sustava ima mnogo poliuretanske pjene u čijim je pak šupljinama zadržana velika količina freona i ciklopetana, koji se tijekom obrade prešanjem i mljevenjem tih metalno-plastičnih kućišta oslobađaju i odlaze prema stratosferi i njihovoj sudbini ozonu. Kako bi se spriječila ta iznimno štetna usputna pojava, grupacija C.I.O.S. putem tvrtke kćeri CE-ZA-R-a, u sjedištu tvrtke u Zagrebu, postala je prvo regionalno središte za sigurnu obradu otpadnih rashladnih uređaja i sustava, što znači i za potpun i kontroliran proces hvatanja svih vrsta freona i ciklopetana te njihova daljnje odlaganja prema najvišim svjetskim standardima. Investicijom većom od 2,6 milijuna eura od njemačke tvrtke UNTHA nabavljen je tehnološki zaokružen sustav nazvan UNTHA Recycling Technology, koji je već nekoliko mjeseci u punom pogonu.

Prema riječima Zorana Kefelje, tehničkog direktora CE-ZA-R-a, linija za obradu rashladnih uređaja, što je službeni naziv pogona UNTHA, sastoji se od dviju faza. U prvoj fazi svi dopremljeni hladnjaci prolaze ručnu fazu obrade, tijekom koje radnici posebnim crpkama iz njih istodobno vade zaostale freone svih vrsta i kompresorsko ulje. S obzirom na stanje u kojem dolaze na obradu, starim se hladnjacima uglavnom ne može naći oznaka kojim su freonom punjeni pa se među njima ne pravi razlika. Važno je da se izvuku i da se spriječi njihov odlazak u atmosferu. Zatim se u posebnom uređaju odvajaju kompresorska ulja, koja su opasan otpad, od freona, koji se svi pomiješani pod tlakom od 20-ak bara ukapljaju i takvi skladište u posebne kontejnere. Budući da u Hrvatskoj nema subjekta koji raspolaže tehnologijom njihove obrade ili krajnjeg odlaganja, freoni se otplaćuju ovlaštenom poduzeću u Njemačku, a kompresorska otpadna ulja na zbrinjavanje i obradu prima CIAK za svom pogonu u Zaboku. U ručnoj fazi obrade od kućišta hladnjaka odvajaju se kompresori, kao i komercijalno vrijedni materijali kao što su bakrene cijevi i električni kablovi, a na drugu hrpu idu elektronički sklopovi na tiskanim pločama. Nakon toga kućišta ulaze u drugu fazu koja počinje mehaničkim usitnjavanjem u hermetički zatvorenoj komori ispunjenoj dušikovom atmosferom. Iz usitnjene materijala magnetnom se frakcijom na početku odvajaju željezni, odnosno čelični komadići, a ostaju obojeni metali s polistirenskom plastikom te pahulje samljenog poliuretana iz unutrašnjosti kućišta hladnjaka. Budući da je danas velik udio hladnjaka s poliuretanskom izolacijskom pjenom dobiven primjenom ciklopentana, problem je u tome što ciklopentan u određenoj koncentraciji s kisikom u zraku postaje eksplozivan kao propan-butan. Stoga zbog sigurnosti cijeli proces usitnjavanja mora biti u inertnoj dušikovoj atmosferi. Drugi razlog tome je i da usitnjavanjem poliuretana oslobodeni freoni i pentan ne odu u atmosferu, kaže Kefelja. Tako dobivena smjesa plinova odlazi u rekuperator gdje se potlađivanjem izdvaja dušik koji se vraća u sustav, a pentan i freoni odlaze na ukapljivanje u posebne spremnike za plinove iz izolacijskih materijala.

Preostalu smjesu čine čelični i aluminijski limovi usitnjeni na oko 25 milimetara, koji se razdvajaju magnetom. Nakon odstranjivanja tog željeznog dijela usisavaju se pahulje poliuretana oslobodene opasnih plinova. Ostatak odlazi na daljnje razdvajanje, u kojem se vrtložnim strujama stvaraju odbijajući magnetni efekti, čime se na jednu stranu odvajaju obojeni metali, što su uglavnom aluminij i bakar, a nakon toga ostaje polimerni dio s prevladavajućim udjelom poliuretana. Kao što tako odvojeni metali idu u dalju uporabu, tako i plastični polimerni otpad ima svoje tržište. Naposljetku u posebnom silosu ostaju sakupljene pahulje usitnjenog poliuretana, koje zatim odlaze u prešu na peletiranje.

Tako se visokim pritiskom razbija struktura pjenastog poliuretana, a tijekom tog zatvorenog procesa i preostali se plinovi usisavaju i ukapljuju. Trenutačno se dobiveni poliuretanski peleti šalju na spaljivanje u cementare jer u Hrvatskoj nema tehnologije koja bi poliuretanske pelete iskoristila kao sirovinu ili poluproizvod u nekoj drugoj proizvodnji. Budući da spada u polimernu skupinu duromera, poliuretan se ne može reciklirati kao ni plastomerska skupina plastičnih masa. No važnije od toga jest da se takvim postupkom onemogućilo daljnje zagađenje atmosfere freonima i pentanom, a istodobno se, osim poliuretana, dobilo mnoštvo vrijednog otpada s reciklažnim potencijalom.