Home / Tvrtke i tržišta / Veliki krediti i niska profitabilnost prisilili banke da spašavaju tvrtke

Veliki krediti i niska profitabilnost prisilili banke da spašavaju tvrtke

elektronički, a udio gotovine u ekonomiji sve je manji – kaže Kopljar.

Zbog mogućnosti različitih zloupotreba virtualnog novca, policija i razni drugi čuvari pažljivo prate što se događa s tim novim valutama. Interpol, primjerice, upozorava kako, iako danas još nema registriranog pranja novca u virtualnoj valuti, rizik ipak postoji. Zato upozoravaju na važnost kontrole lokacije servera na kojima se nalaze podaci o virtualnim valutama, te smatraju vrijednim rasprave kako reagirati ako se primjerice u slučaju otkupnina plaća u virtualnom novcu umjesto u pravim valutama. S obzirom na trendove u internetskom bankarstvu, korisnike koji se sve bolje snalaze u online svijetu takvo što ne bi jako iznenadilo.

Fizičke poslovnice još dugo neće izgubiti na važnosti, ali statistika nam pokazuje da se klijenti sve više prebacuju u virtualan svijet gdje vladaju usluge poput NetBankinga, mBankinga i sms servisa, a ondje rabe i rabit će još i više financijskih usluga kako zakonodavstvo bude pratilo taj trend e-poslovanja – kaže Igor Strejček, direktor Direkcije upravljanja distributivnim kanalima Erste&Steiermärkische banke.

Hoćemo li chatati s našim klijentima ili biti na Facebooku i ‘postati’ i ‘lajkati’ s našim prijateljima ili ćemo im otvoriti i virtualnu poslovnicu osim fizičkih, hoćemo li uvoditi nove metode i kanale plaćanja poput NetPay-a ili beskontaktnog plaćanja karticama i mobitelima? Iz ove perspektive to više nisu pitanja budućnosti i avangardnog pristupa bankarstvu, nego pitanje postavljanja temelja za ono što će sutra biti dominantan i normalan način obavljanja financijskih usluga. Nove generacije potrošača, koje žive na internetu, troše na usluge i proizvode koji se nalaze u tom virtualnom svijetu i taj svijet za njih postaje sve realniji. Baš kao u Matrixu – objašnjava Strejček.

Kako kaže urednik bloga Netokracija te direktor Acumen Connecta Ivan Brezak Brkan, sudeći po uspješima igara kao što je Farmville, ali i World of Warcraft, korisnicima nije problem platiti nešto virtualno ako u tome vide vrijednost. Vama ili meni ništa ne mora značiti tisuću piksela nekog virtualnog mača, ali nekom igraču itekako može. Tu se ne radi o neozbiljnosti, nego percepciji vrijednosti koja se razvija vremenom. Zynga, vodeća tvrtka za razvoj igara temeljenih na virtualnom novcu, itekako dokazuje da je i najširi broj kupaca spreman platiti nešto virtualno. Facebook sa svojih 700 milijuna korisnika čini najveću internetsku mrežu i testira vlastitu virtualnu valutu u obliku Facebook Creditsa. Oni žele da to postane univerzalna valuta na temelju koje druge igre i aplikacije mogu razvijati svoje sustave – kaže Brezak Brkan te napominje kako trenutačno najvažniji zahvat u daljnjem rastu virtualne ekonomije nije tehnologija, već primjena starih modela iz igara u drugim sustavima (tzv. gamefikacija). Što znači da bismo u budućnosti mogli vidjeti upravo elemente iz svijeta igrica u drugim sustavima ekonomije i života – što uključuje i primjenu virtualnih valuta.

Naći rješenja, jer bankama nije nikako u interesu da tvrtke propadnu i da im ostanu kolaterali koje je teško pretvoriti u novac.

Banka je kontaktirala s nama, rekli su da imaju sjajan prijedlog, dostavili nam papire i dali mjesec dana da razmislimo želimo li ući u projekt. Radimo na malom tržištu, svi se poznajemo, i primarno je da ulazak novog partnera ne izaziva animozitet i napetosti. S obzirom na krizu nekadašnje se konkurencije udružuju i dobro je podijeliti rizik – objašnjava.

Iako se zapravo zaduženost prema bankama i sposobnost vraćanja kredita ne vode kao jedan od indikatora pri analizama tvrtki, koristeći se podacima iz godišnjih financijskih izvještaja za 2010. i uspoređujući odnos kratkoročnih obveza prema financijskim institucijama i kratkotrajne imovine, dobiva se popis tvrtki koje su najveći ovisnici o bankama.

Uz ovaj temeljni indikator negativnosti, postoje i drugi indikatori koji ga potvrđuju, poput indikatora financijske stabilnosti, koeficijenta zaduženosti, odnosa vlastitog kapitala i ukupne imovine, stupnja pokrića, koeficijenta obrtaja imovine. Neto profitna marža i ekonomičnost ukupnog poslovanja posebno jasno daju do znanja da je kriterij precizan i da su upravo to poduzeća u kojima će banke, a i drugi vjerovnici, teže nego drugdje moći uredno naplatiti svoja potraživanja ili vratiti ulaganja.

Financijski vole reći: Ako sam dužan 100.000 kuna banci, to je moj problem. Ako sam dužan 100 milijuna, to je bankin problem. U krizi to bi se pravilo moglo proširiti i na one koji su dužni 10 milijuna, jer i takvih je toliko mnogo da postaju problem banke.

Kako je kad u problem uđu tvrtke dužne 100 milijuna, ovih se dana može vrlo dobro vidjeti na primjeru HG Spota, gdje o sudbini tvrtke odlučuju upravo banke. Zagrebačka banka kao najveći tvrtkin vjerovnik predložila je otpis kamata po izdanim komercijalnim zapisima i reprogramiranje obveza. Većina drugih banaka čini se nesklona postavljanju presedana otpisom kamata, dijelom vjerojatno jer bi se i drugi koji više ne mogu podimirivati obveze prema bankama mogli pozivati na taj primjer.

Kada situacija zaprijeti da izmakne kontroli, primjeri postaju vrlo eksponirani, pa se tada o važnosti banaka u odlučivanju o sudbini tvrtki govori mnogo, mnogo više. Tehnomax tako pregovara s bankama i dobavljačima o restrukturiranju, a prije očitovanja banaka uprava ne može znati što će s tvrtkom biti, iako je predsjednik uprave ujedno i vlasnik tvrtke.

Tendencija da se banke snažno upletu vidi se posebno u sektoru trgovine tehničkom robom, ali i u turizmu. Prodaja Štrokovih hotela sigurno se nije dogodila jer je Goran Štrok želio prestati raditi ono u što je uložio srce i dušu, već zbog toga što su banke morale dobiti svoj novac. Da takva situacija nije neobičajena, potvrđuje i hotelijerski konzultant Ivica Čačić.

Suočeni smo s fenomenom da su banke zapravo vlasnici kompanija, koje zbog njihove visoke zaduženosti i niske profitabilnosti ne mogu servisirati obveze po kreditima. Čest je slučaj da je tržišna vrijednost hotelske tvrtke manja od ukupnog iznosa dugovanja prema bankama – objašnjava Čačić.

To se događa jer u hrvatskom hotelijerstvu još prevladava zastarjeli model prema kojem je ista kompanija vlasnik nekretnine i bavi se menadžmentom. Naprimjer, za hotel kategorije pet zvjezdica i 200 soba radi se o investiciji od 40-ak milijuna eura. Budući da većina onih koji ulažu u hrvatsko tržište hotelskih nekretnina nisu dugoročni investitori sa znatnim vlastitim kapitalom, naravno da su dizali kredite.

Zamislimo optimističnu situaciju u kojoj je samo pola potrebnih sredstava namireno kreditom, dakle 20 milijuna eura uz godišnju kamatnu stopu od, primjerice, sedam posto. To znači da samo iznos za namirenje kamata u prvoj godini iznosi 1,4 milijuna eura, a zbog kratke sezone, koja uzrokuje nedostatnu iskorištenost smještajnih kapaciteta, relativno niskih cijena, visokih troškova radne snage te drugih problema koji muče domaće hotelijere, rijetki su u mogućnosti zaraditi dovoljno da bi platili samo kamate, a kamoli glavnicu. Banke, naravno, pokazuju razumijevanje i strpljenje onoliko dugo koliko to mogu, ali u trenutku kad to više ne mogu, prvi koji gube su poduzetnici. Naprimjer, ako je u hotelu uloženo 40 milijuna eura (pola vlastitog kapitala i pola kredita), tržišna je vrijednost recimo 24 milijuna eura, kada banka procijeni da hotel nije u mogućnosti generirati dovoljno novca za servisiranje kreditnih obveza, banka će biti spremna prodati hotel po tržišnoj vrijednosti od 24 milijuna eura i pokriti svoja potraživanja, a poduzetnik će dobiti ostatak sredstava. Ako ih bude. Prvi koji gube su poduzetnici koji su išli u preveliku investiciju u odnosu na potencijal biznisa za stvaranje dobiti ili im tržišna procjena nije bila ispravna – objašnjava Čačić.

Upravo zbog toga na popisu pedeset najvećih ovisnika o bankama čak polovinu (25) čine hotelijeri. Popis predvode Hoteli Novi, na čelu s Brunom Orešarom, čija je neto marža profit za prošlu godinu -506 posto. To što su u krizi o pomoći najviše ovisne velike tvrtke ipak nije negativno.

Kako objašnjava Andrej Grubišić iz tvrtke Grubišić&Partners, specijalizirane za korporativne financije, u današnjoj situaciji mnogo je bolje imati velike dugove nego male.

Veliki krediti kojima je banka plasirala mnogo novca dovoljno su važni da ona pokuša naći bilo kakvo rješenje, a možda neće imati toliko volje baviti se s malima – objašnjava Grubišić i dodaje kako se zapravo događa i situacija da su banke mnogo sklonije novim partnerima nego dosadašnjima, jer ako su vlasnici nekoliko puta pregovarali s bankama, i nisu uspjeli ispuniti zadane uvjete, naravno da će banka nevoljko dalje raditi s takvim partnerom.

Dakle, ne treba misliti da će ove tvrtke propasti, ali nije nerealno očekivati da će u njih početi ulaziti neki novi partneri, kojima će banke biti zadovoljnije.

17,3 godine trebale bi otplaćivati svoje trenutačne dugove sve velike i srednje tvrtke u Hrvatskoj.