Samo restrukturirana brodogradnja mogla bi postati ‘hrvatska Nokia’

Ulaganja su praktično stala u Hrvatskoj, a ni prije nisu bila na impresivnoj razini. U čemu je problem, ako izuzmemo nedavnu krizu? – Za početak, Hrvatska je malo tržište i k nama neće doći investitori zbog njegove veličine. S druge strane, ako bismo gledali Hrvatsku kao potencijalnu izvoznu bazu za druga tržišta, tu je problem što smo relativno skupi, radna je snaga skupa i to mnoge odbija pa traže jeftinije lokacije. Druga je stvar što nismo ni previše prijateljski nastrojeni prema investitorima, svima su poznate naše slabosti, prije svega administracija koja se za prihvaćanje i privlačenje investicija nije pokazala umješnom. Dodatni je problem i institucionalna nestabilnost, za što je primjer nedavno ukinuta Agencija za promicanje izvoza i ulaganja. Za privlačenje ulaganja potrebni su određena stabilnost i kontinuitet institucija, odnosno minimum ljudi koji kontinuirano rade na tim projektima. Sljedeća je stvar administrativni ustroj Hrvatske koji je neprikladan za privlačenje ulaganja jer imamo prevelik broj jedinica i slabe kapacitete uz veliku centraliziranost i slabu koordiniranost.

Što bi onda trebalo napraviti, postoje li neki načelnii recepti? – Velik bi napredak bio ako bi se poboljšao rad institucija koje sudjeluju u procesu privlačenja ulaganja. Moramo učiniti mnogo više kako bismo počeli njihovu učinkovitost, od onih koji su prvi u tom lancu poput lokalnih i regionalnih samouprava, Ministarstva gospodarstva pa do javnih poduzeća i drugih državnih tijela. Onda je tu pitanje srećenih zemljišnih knjiga, nešto što je apsolutno prioritet i bez toga je teško uopće govoriti o privlačenju ulaganja. Dok nema efikasnog sudstva, ulaganja se neće pokrenuti, jer vi možda i možete početno za interesirati investitore, ali ako institucije ne funkcioniraju, investitori će vrlo brzo potražiti drugu lokaciju. Tu se mogu napraviti veliki iskoraci i po navljam, u području koordiniranosti svih razina od lokalnih do središnje, što bi trebalo činiti jedan sustav s glavom i repom i jasnom odgovornosti.

Svi govore o konkurentnosti. Što je to zapravo i kako bismo mi to postigli, kada bismo mogli reći da smo konkurentni? – To je sposobnost neke zemlje da izvozi i prodaje proizvode s visokom proizvodnom vrijednošću, što njezinim građanima onda omogućuje visoku kvalitetu življenja. Konkurentnost uvjetuje niz faktora, kako gospodarskih, tako i negospodarskih koji utječu na učinkovitost proizvodnje, privlačenje ulaganja, izvozni potencijal i ostale gospodarske pokazatelje. Čine je poduzetničko okružje, kvaliteta radne snage, obrazovanje, demografski potencijal, pravni okvir, stupanj korupcije i brojni drugi čimbenici. Nije dovoljno samo imati niže poreze ili kvalitetnu infrastrukturu, nego se mora pozorno pratiti niz čimbenika te kontinuirano raditi na njihovu poboljšanju. Nema, dakle, pojedinačnog recepta koji će nas dignuti, nužno je definirati širok dijapazon mjera za koje smo prethodno procijenili kako i koliko pridonose razvoju gospodarstva.

Ako bismo to malo banalizirali, kada Hrvatska može reći da je konkurentna? Kada ima proizvod koji je kvalitetniji od drugih sličnih, kada je jeftiniji ili kada je, recimo, sasvim drugačiji od postojećih? – Konkurentnost bi bila cijeli skup takvih proizvoda. Trebali bismo imati strukturu gospodarstva koja bi rezultirala velikim brojem inovativnih proizvoda, inovativnost je ključna. Što imamo više patenata i dodane vrijednosti, to smo konkurentniji. Drugim riječima, trebali bismo proizvoditi proizvode sa što višom cijenom, koju je netko još voljan platiti. Međutim, mi to nemamo, nemamo globalnih brendova, ne možemo stoga ni primijeniti poznati finski koncept zato što nemamo brendove poput Nokije koji bi mogli podignuti opću razinu konkurentnosti preko jednog proizvoda. Ono što imamo jest određeni broj poduzeća koja se pokazuju vrlo konkurentnima na svjetskom tržištu, kod vrlo zahtjevnih kupaca, no problem je njihov mali broj.

Nadovezujući se na primjer Nokije, mislite li da kod nas postoje neki proizvod ili usluga s takvim potencijalom motora gospodarstva? – Jako teško, pogotovo kad se zna da je Nokia rezultat jednoga specifičnog trenutka u globalnoj ekonomiji, jedne pametne odluke da se u trenucima stasanja telekomunikacijskog tržišta investira u njegov razvoj, zbog čega su ostvarili veliku prednost pred drugima. No vidi se i na njihovu primjeru koliko je teško tu prednost održavati, s obzirom na svjetsku konkurenciju. Komparativna vrijednost Hrvatske njezina brodograđevna tradicija i vjerujem da će se, kada proces restrukturiranja brodogradnje završi, i dalje naći mjesto za brod kao prepoznatljiv hrvatski proizvod, premda sigurno ne u ovom obliku kako je to danas slučaj, s iznimkom Uljanika. Općenito, bez privlačenja ozbiljnih stranih ulaganja nije realno očekivati da bi se u bliskoj mogućnosti mogao pojaviti proizvod s velikim multiplikativnim učinkom, tako da se za sada više može govoriti o visokim razvojnim potencijalima na razini sektora poput turizma i proizvodnje hrane nego na razini proizvoda.

Mi definitivno nismo globalni igrač, tko su naši izravni konkurenti, s kime se natječemo za investicije? Je li to regija ili neko šire igralište? – Obično kada izrađujemo analize, to su nove zemlje članice Europske unije, veličinom slične Hrvatskoj, poput Mađarske, Slovačke, Češke, Rumunjske ili Bugarske, kao i one izvan EU kao što su Srbija i druge zemlje regije. Nove zemlje članice, zahvaljujući bržem procesu institucionalnog učenja i sudjelovanja u kreiranju zajedničkih europskih politika, ostvarile su određenu prednost u odnosu na nas, zbog čega je natjecanje s njima još zahtjevnije.

Govori se često i o komparativnim prednostima. Što je to u slučaju Hrvatske? – Svakako Jadran, izvanredan geografski položaj koji daje prednosti za razvoj turizma i drugih grana vezanih uz pomorsku orijentaciju i promet. Hrvatska doista može ostvariti velike koristi kombinirajući turizam, prijevoz i brodogradnju te proizvodnju hrane. Još jedna važna prednost Hrvatske u globalnim okvirima jest relativno visok stupanj opće sigurnosti građana, vrlo povoljna klima i očuvan okoliš te s tim povezana visoka kvaliteta življenja.

Spomenuli ste podizanje svijesti o investicijama. Vaš komentar o Domagoju Miloševiću i Vladinoj politici privlačenja investicija dosad? – Dugo smo lutali u traženju prave politike i ovo što se radi politički je potez kojim pokazujemo da dajemo važnost ulaganjima. Ipak, s obzirom na vrijeme kada je to napravljeno, praktično u predizbornoj godini, pitanje je koliko će imati dugoročnog učinka i što će se dogoditi nakon izbora. Vrijeme otkad je uvedena pozicija potpredsjednika Vlade za investicije prekratko je da bi se nešto konkretnije moglo očekivati. Dobro je što u Vladi postoji član fokusiran isključivo na privlačenje ulaganja, da je u stalnom kontaktu s investitorima te da iz prve ruke upoznaje sve zapreke investiranja, ali to ne znači da je stvoren kvalitetan sustav za privlačenje ulaganja.

Više je riječ o spinu, formi nego o sadržaju? – Dok ne osjetimo konkretne rezultate, može se govoriti o primarno političkoj poruci.

Kao jedan od problema često se spominje i struktura investicija, one su mahom neproizvodne, usmjerene na potrošnju. Kako ta ulaganja preusmjeriti? – Opet s mnogo više napora u smislu privlačenja ulaganja. Više nije dovoljno samo prihvatiti prostorni plan, sagraditi poslovnu zonu i čekati da investitor dođe. Proces tu tek počinje, treba se ići prema investitorima vani, pažljivo odabrati potencijalne investitore i uvjerljivo im predstaviti naše potencijale. Međutim, za takvo što treba imati odgovarajuće vještine te mnogo više znati o našim potencijalnim investitorima. Također važno se strateški odrediti u pogledu geografskih područja u kojima želimo investicije i vrsta investicija koje želimo privući s obzirom na potencijale regionalne ekonomije. Posebno se lokalne i regionalne vlasti trebaju puno aktivnije okrenuti ciljanom traženju investitora, naravno, uz usku koordinaciju i potporu središnje razine. Sve to zahtijeva vrijeme, napor, vještinu i novac, ali to je ono što vam može dati prednost pred drugima.

Kako komentirate uklanjanje Agencije za promicanje izvoza i ulaganje? – Mislim da je to bio pogrešan potez. Ako se htjelo ostvariti uštede, to je zadnja Agencija koju je trebalo rezati. Niz europskih zemalja ima mnogo veće i mnogo snažnije agencije nego što je bila naša. U sadašnjim gospodarskim prilikama takvo je tijelo nasušno potrebno i sasvim sigurno da je korisno imati specijaliziranu instituciju koja može dinamičnije i kreativnije djelovati.

Oni koji su branili tu odluku, upravo su rezultate naveli kao povod. – Agencija je pokazala određene rezultate. Naravno da se može govoriti o tome da su mogli i trebali više, ali u tom slučaju nije se moralo ukinuti agenciju, moglo se promijeniti upravljačku strukturu i tražiti bolje rezultate.