Nanopahuljice jaéaju Sunéevu svjetlost

Njih projekata, težiti projektima čija realizacija ima u najkraćem roku najveće učinke. Pritom je bolje što prije završiti manji broj infrastrukturnih projekata. Najbolja investicija uložena sredstva vraća u najkraćem roku. Treba ulagati u ekološki prihvatljive projekte, u infrastrukturu, energetiku i obrazovanje – poručuje Crnečki.

Da tehnologije baš i nisu jeftine, unatoč jakoj kuni, tvrdi i Krešimir Pajić, predsjednik Uprave Koestlina. Njegova tvrtka u tehnologiju godišnje ulaže gotovo dva milijuna eura, pa je sada 70 posto linija moderno i novo. No taj se novac nije okrenuo, jer svi čekaju rasplet: – Situacija je nepredvidiva, no naši kapaciteti zadovoljavaju, na njima možemo rasti još 40 posto, no kad ulažete morate znati kamo s robom. Najlakše je uložiti problem nastaje onda kad trebate vraćati, a nemate tržište. Tehnologija i ulaganje nisu sami sebi svrha – pojašnjava Pajić.

Kakvo je pravo stanje na terenu, koliko je tehnologija doista stara, odnosno kakva je amortizacija hrvatskih strojeva ne zna se. Problem je, tvrdi Lovrinčević, u različitosti poreznog tretmana pojedinih strojeva, netko je u određenom trenutku amortizirao više, netko manje, pa se na osnovi toga, da se i znaju prave brojke, ne bi moglo precizno detektirati koliko su industrijski strojevi uistinu stari. No i neke druge brojke pokazuju koliko je stanje u tehnološkom smislu loše. Udjel je prerađivačke industrije u BDP-u manji od 15 posto, a udjel je investicija poduzeća u BDP-u tek oko 26 posto. Uostalom, u Hrvatskoj prevladavaju industrije niske do srednje razine tehnološke opremljenosti poput industrije hrane i pića, proizvodnje duhana, tekstila, papira, a tu je u pravilu manjkav i udjel stranih strateških partnera koji bi im mogli transferirati nove tehnologije. Problem je, tvrdi Lovrinčević, u izrazitoj oligopolnoj strukturi u tim industrijama, pa te tvrtke u odsutnosti konkurencije nemaju ni potrebe ulagati u tehnologiju. Uza sve to preniska je stopa ulaska novih poduzeća na tržište (nitko nema hrabrosti pokretati nova poduzeća), zbog čega je slabija i dinamička transfera novih tehnologija.

Nedostatak poduzetničkog duha i nespremnost na rizik brzog zatvaranja poduzeća u prilično neprijateljskom okruženju kakvo je hrvatsko nikoga ne bi trebali čuditi. Tijekom cijele naše povijesti svi smo se, dakle i poduzeća, oduvijek oslanjali na državu. Zato ne začuđava što Majetić upozorava da se nerazumijevanje vlasti i zaostajanje u stvaranju hrvatskog tehnopolisa nikako ne može raciono objasniti.

Iz izvješća Programa gospodarskog oporavka za svibanj vidljivo je da sve mjere i aktivnosti koje bi trebale stimulirati ulaganja u nove tehnologije kasne, od Zakona o znanosti do Znanstveno-tehnološke politike 2011.-2015. koja je trebala biti izglasovana prošlog prosinca. Sve što je važno za stvaranje dobrog okvira za ubrzano i radikalno snaženje tehnološke osnove poduzetničkog sektora nije nimalo ohrabrujuće. Za radikalan zaokret, kojim bi narasla konkurentnost hrvatskih proizvođača, trebalo bi osmišliti tehnološki razvoj na posve novim osnovama. Pitanje je samo ima li i jedna buduća vlast sluha za važnost držanja tehnološkog koraka s konkurencijom.

Zoj Crnečki izlaz vidi u pokretanju gospodarske aktivnosti, pri čemu je poduzećima nužno osigurati dostupnost povoljnih kredita, namijenjenih ulaganjima u nove tehnologije, uz nastojanje snažavanja kamatnih stopa. Trebalo bi, kaže, ojačati HBOR i osigurati veća sredstva za poticanje konkurencnosti hrvatskoga gospodarstva: – Činjenica je da nismo zemlja u kojoj je proizvodnja jeftina, ali možemo to nadoknaditi znanjem, inovativnošću i ulaganjem u tehnološku opremljenost, dizajn, u sve što podiže dodanu vrijednost proizvoda – zaključuje.

Ulaganje u tehnologiju, međutim, ne pokazuje se uvijek kao najpametnije. Mnoga su poduzeća, poput tiskara, prije krize obnovila kapacitete. S krizom su drastično pale narudžbe i sada moderni strojevi stoje ‘nezaposleni’, a kredite treba vraćati. Lovrinčević, međutim, tvrdi da je sve bolje od tehnološkog zaostajanja, potražnja će se oporaviti, a tada poduzeća koja se nisu tehnološki modernizirala nemaju što tražiti na tržištu, jer će ih moderna konkurencija pregaziti. Bez modernih postrojenja ni naši izvoznici proizvodi ne mogu dodati novu vrijednost niti brže pokrenuti novi razvojni ciklus. Bez tehnologije, jednako kao i bez kredita, mogli bismo nazadovati još najmanje jedan izborni mandat.

Kompanija Nanosolar sedam je godina skrivala proizvodnju solarnih panela koji mogu revolucionirati postojeće sustave. Tijekom te tajnovite proizvodnje tvrtka je uspjela osigurati više od četiri milijarde dolara narudžbi za proizvode koje još nitko nije vidio.

Posljednjih se godina na svjetskoj energetskoj sceni pojavilo je nešto novog, nešto što je malo tko očekivao. Nanopahuljice, poluvodička nanostruktura koja može pokazati put u novu generaciju solarnih čelija za proizvodnju energije. Je li čudesna nanotehnologija doista na putu pronalaska sigurnog i znatno jeftinijeg načina dobivanja energije, i to bez ikakvih posljedica za budućnost čovječanstva?

Nanopahuljice su djelo dr. sc. Martina Aagesena, istraživača na Sveučilištu u Kopenhagenu. Još 2007. godine on je bio duboko uvjeren da je otkrio ‘savršeno kristalnu strukturu’ koja može uhvatiti čak 30 posto Sunčeve energije usmjerene na površinu. Uspoređe radi, solarni paneli mogu pretvoriti samo 15 do 18 posto Sunčeve svjetlosti u energiju. Stoga nije čudno što su oni još relativno skupi i neučinkoviti, posebice kad se kao konkurenti uzmemo naftu ili ugljen, bez obzira na to što znatno zagađuju okoliš.

Aagesen je osnovao tvrtku Sun-Flake za razvoj proizvoda koji bi se trebali temeljiti na njegovu otkriću, uz obećanje da će zahvaljujući kraćem vremenu putovanja energije i manjoj primjeni silicija njegove ploče biti znatno jeftinije. Silicij naime nije dobar vodič pa se često pokušava miješati s materijalima kako bi se dobila dobra provodljivost i veća iskorištenost. Unatoč velikom publicitetu u početku čini se da je dug put do stvaranja prototipa, koji su mu doduše uspjeli, ali i uvjeta za serijsku proizvodnju i primjenu.

Kolika je važnost proizvodnje jeftine energije, ali i dug put prema njoj, pokazuje i primjer kompanije Nanosolar koja je osnovana još 2002. godine. Punih sedam godina tvrtka je uspjela proizvodnju čuvati u tajnosti iako se nagradilo da su njezini djelatnici otkrili nešto što bi moglo biti prekretnica u uporabi solarnih energija. Najzanimljivije je da su tijekom te tajnovite proizvodnje uspjeli osigurati više od četiri milijarde dolara narudžbi za proizvode koje još nitko nije vidio. A vlastite dionice nisu htjeli postaviti ni na burzu. No kada su napokon otkrili dugo čuvanu tajnu, postalo je jasno da bi nova tehnologija doista mogla promijeniti mnogo stvari na tom području.

Nanosolar je naime razvio poseban tisak solarnih panela s pomoću tiskarske tehnologije koja može omogućiti golemu uštedu u fazi proizvodnje. Tvrtka velikom brzinom uspjeva tiskati solarne panele sa slojem od jednog mikrona CIGS-a (bakar-indij-galij-selen), tzv. solarno tinte, na podlogu te proizvesti panele koji mogu biti ožičeni u visokoučinkovitim panelima. Nanosolar umjesto stakla kao podlogu upotrebljava aluminijsku foliju. Zbog toga je folija mnogo jeftinija, jedan do dva centa po milimetru, a proizvode se ‘roll-to-roll’ tehnologijom od 50.000 stanica u kontinuiranoj roli. Krajnji je proizvod vrlo lagan i prilagodljiv za mnoge aplikacije. Nanosolar će moći proizvoditi module jeftinije od bilo kojeg drugog proizvođača. Kompanija još nije objavila kalkulacije, od troškova proizvodnje do cijena, ali prema najavama trošak proizvodnje Nanosolarova modula trebao bi biti manje od dolara po vatru. Prema nekim računicama, to bi mogla biti čak desetina sadašnjih cijena solarnih silicijskih ploča.

Sunčeva energija nije jedina koja bi se svijet lakše mogao dokopati nanotehnologijom. Istraživači su već pronašli da biljke mogu generirati napon do 200 millivolta. Nakon toga otkrića, senzore su postavili i na stabla kao potencijalne izvore energije, i to ne samo za graditeljstvo budućnosti nego i za širu primjenu. Sve je to napravljeno primjenom nanopretvarača koji pohranjuje ulazni napon od 20 millivolta (20 tisućink volta) i proizvodi 1,1 volt, što je dovoljno da se ugrađe senzori koji bi primjerice mogli najavljivati i otkrivati šumske požare ili mjeriti zdravlje stabala i šuma. Spojli se pak stabla u lanac ispunjen energijom, vrlo se lako može proizvesti energija za gledanje TV-a ili za slušanje radio stanica na šumskom proplanku.

Sve to pokazuje da istraživanja nanotehnologije imaju ubrzan tempo, a već se javljaju i prvi sjajni rezultati. Naravno da je do velike primjene i serijske uporabe još dalek put, no smjer je zadala tehnologija. A energija je nešto do čega je čovječanstvu itekako stalo, posebice ako je riječ o obnovljivim oblicima koji proizvode čistu, zelenu i jeftinu energiju.