Mali odred za veliku promjenu hrvatske političke stvarnosti

Buduća vlada treba biti stabilna, poštena, s barem petero kompetentnih ministara i troje s ekonomskim znanjem. Irelevantno je pritom je li koalicija velika ili mala, lijeva ili desna.

U novom sazivu Sabora treba sjediti dvadesetak kompetentnih i aktivnih zastupnika, i to iz svih stranaka, koji neće ostavljati dojam da su u njega ušli radi mirovine i pokojeg priključka na proračunsku slavinu.

Kad su pristupni pregovori apsolvirani i jedno strateško političko poglavlje zaključeno, pred vratima su napokon – izbori. Izbori kao politička prekretica? Izbori kao nastavak recikliranja starih i bezidejnih političkih elita i njihovih mladih inačica? Ili izbori kao prvi korak prema kompetentnijem vođenju države?

Temeljna politička matematika govori da bi se ključna bitka trebala voditi između dvije najveće stranke, HDZ-a i SDP-a. Pritom svaka ima svoje svjetonazorske satelite s kojima bi mogla formirati vlast. Naime, uz opće nezadovoljstvo strankama jedino one imaju organizacijsku strukturu koja dobiva izbore. Prema toj statičnoj računici SDP je u prednosti. Već je osam godina u oporbi, dakle ne odgovara za stanje u državi, pri vrhu ima ekipu kompetentnih i neekscenih političara srednje generacije (Mršić, Mrsić, Komadina, Šprem, Bauk, Grčić, Pica, Ostojić…), ima utjecajnog saveznika u predsjedniku Josipoviću. A za protivnika ima oslabljeni HDZ u čijem vrhu još nisu napravljene generacijske i kvalitativne promjene, koji je opterećen korupcijskim aferama i doživljava se odgovornim za sve loše u državi.

Međutim, SDP-ov je sve naglašeniji problem uoči izbora njegov predsjednik Zoran Milanović i njegove osebujne komunikacijske performanse. Zbog samo dva nedavna istupa – u povodu Papina dolaska i završetka pristupnih pregovora – ironično je nazvan najvećim hadezeovcem u SDP-u. U kampanji ta komunikacijska osebujnost može biti velik nedostatak. Još proljetos HDZ se činio sigurnim izbornim gubitnikom, a premijerka Kosor bila je najnapadnija i nejnapopularnija političarka u državi. Stvari su se donekle promijenile završetkom pregovora s EU, turistička sezona donijet će još nekoliko postotaka glasača. Ali bez novih ljudi u najužem izbornom timu, i to onih koji neće biti oka-ljani aferama, koji će se doživljavati kao kompetentni, osobito ekonomski kompetentni, jer to je HDZ-ova najslabija točka – HDZ ne može biti ozbiljan politički protivnik. Ako Jadranka Kosor ima političke snage za tu operaciju, ako su veterani poput Jarnjaka i Šeksa spremni otići, ako su se lokalno jaki Kalmeta i Milinović spremni angažirati iz drugog plana, a zatim povući na lokalnu razinu – HDZ najesen može imati ozbiljne izborne izgleda.

No najintrigantniji i za krajnji rezultat presudan dio izborne kampanje ovaj će se put voditi izvan dviju najvećih stranaka. Kazneni postupak protiv HNS-ova čelnika Radimira Čačića zbog izazivanja prometne nezgode u Mađarskoj, u kojem se sudski proces može lako poklopiti sa završnicom izborne kampanje, ozbiljno dovodi u pitanje i HNS-ov rezultat i opstanak lijeve kukuriku-koalicije. Jakovčićev je IDS u Istri ozbiljno načela Cuccurinova Ladonja. Pitanje je koliko se SDP-u isplati takav predizborni savez. Na istoku je, u Slavoniji, HDZ-u velika kušnja HDSSB, koji iz Glavaševe stranke prerasta u pokret nezadovoljnika establišmentom. Glavna mu je meta Šeks – simbol slavonskog HDZ-a i njegovo poznato ‘locirati, identificirati, uhiti i transferirati’. Za HDZ vrlo neugodna asocijacija. A na jugu HDZ-ova su kušnja Kerum i njegov HGS, koji imaju ozbiljne izgleda za ulazak u Sabor, i to s bivšim HDZ-ovim glasovima. Važnu će ulogu u izborima zasigurno željeti imati i bivši premijer Sanader, osobito ako austrijski sud udovolji njegovu naglom zahtjevu za hitno izručenje Hrvatskoj. Istragama koje se protiv njega vode u Hrvatskoj mogao bi u ključno vrijeme (barem) politički diskvalificirati nepritvoren dio HDZ-ova stranačkog vodstva, a osobito svoju najdražu metu Jadranku Kosor. No upitno je koliki je danas učinak Sanaderove riječi.

Što bi u takvim uvjetima bio ohrabrujući izborni rezultat? Stabilna vlada u kojoj barem petero ministara ostavlja dojam kompetencije, a barem troje ima odgovarajuće ekonomsko znanje i iskustvo. I u kojoj nitko na prvi pogled ne izgleda kao lopov. Irelevantno je pritom je li to velika koalicija, mala koalicija, lijeva ili desna. Njima bi valjalo dodati dvadesetak kompetentnih i aktivnih zastupnika, i to iz svih stranaka, koji neće ostavljati dojam da su u Sabor ušli radi mirovine i pokojeg ilegalnog priključka na proračunsku slavinu. Tako malo drukčijih ljudi drastično bi promijenilo dojam.