Kad menadžer želi promijeniti svoj stil vođenja, najprije ga mora sâm procijeniti i unijeti izmjene, ne obavještavajući druge u tvrtki. Tek kada donese odluku, mora je jasno prenijeti zaposlenicima kako bi svi znali da će se promjene dogoditi.
Prvi korak u promjeni stila upravljanja jest prepoznavanje dotadašnjeg stila, odnosno prepoznavanje o kojem je tipu menadžera riječ. Tradicionalno, pet je stilova upravljanja.
Autokratski stil lidera koji kontrolira sve organizacijske odluke i zahtijeva malo ili nikakvo sudjelovanje tima obilježava autokratsko i autoritativno upravljanje. Vrlina je autokratskog vođe što je dobar u odlučivanju, no to ne treba značiti da je uvijek najbolje informiran. Loše je što ljudi koji rade za autokratske menadžere često osjećaju da se njihov doprinos ne vrednuje i ne uvažava dovoljno. U donošenju odluka često se ne uzima u obzir kako mogu utjecati na zaposlenike.
Paternalistički stil je diktatorski, ali lider pri tome vodi računa o najboljim interesima zaposlenika i poslovanja. U osnovi, lider je često u boljem položaju dok odlučuje zbog velikoga poslovnog iskustva. Poznati primjer paternalističkog vođe jest Michael Scott kojeg tumači Steve Carrell u komediji ‘Ured’. Dobra je strana što je riječ o menadžerima koji se brinu za socijalne potrebe svojih zaposlenika (naprimjer, jesu li sretni). Međutim, takvo ponašanje usporava odlučivanje i čini ga manje transparentnim.
Demokratski stil, točno kao što mu naziv kaže, svima daje jednaku riječ u odlučivanju, od zaposlenika do menadžmenta. Zbog takva pristupa zaposlenici se osjećaju jako dobro i zadovoljni su onime što rade. Posljedica zajedničkog stila upravljanja često su temeljita i osmišljena rješenja problema. Doduše, ako radna snaga nema iskustvo potrebno za donošenje odluka, one se katkad donose žurno ili, još češće, odlučivanje se odgovlači zbog traženja mišljenja iz različitih dijelova organizacije. Ipak, demokratsko vodstvo popularno je i učinkovito.
