KAZALIŠTE

U novoj predstavi simptomatičnog naslova ‘Mrzim istinu’, postavljenoj u zagrebačkom ITD-u, svestran redatelj Oliver Frlić uzima materijal na koji možda ima najviše pravo – vlastitu biografiju.

Tijekom svoje dosadašnje karijere Oliver Frlić, trenutačno jedan od zanimljivijih autora na domaćoj kazališnoj sceni, bavio se raznovrsnom tematikom, pa i drukčijim kazališnim žanrovima: plesnom dramaturgijom, dječjim predstavama, performansima, postavlja je dramske klasike i vlastito, autorsko kazalište, radio je na malim scenama i nezavisnim projektima, ali i visokobudžetnim predstavama u nacionalnim kućama te na ljetnim festivalima. Ipak, koliko se god taj popis činio pomalo shizofrenim, u većini je svojih predstava uistinu ostao dosljedan svojoj estetici koja se, bez obzira na to je li joj za datak bio isprovocirati aktualna politička pitanja, seksualne tabue ili jednostavno propitivati funkcioniranje međuljudskih odnosa, stalno pokušava vala probiti iz kazališnog koda u realni, gdje u specifično frljijeveškom potpisu izlazi na vidjelo pomalo brehtovsko kazalište. Drugim riječima, Frlić uvijek postavlja kazalište svjesno svoje teatralnosti, dakle laži.

Dakle, ako kazalište doista jest samo fabriciranje istine, koliku legitimnost ima da upire prstom u osjetljiva područja socijalnog ili političkog aspekta našeg života? U novoj predstavi simptomatičnog naslova ‘Mrzim istinu’ Frlić uzima materijal na koji možda ima najviše pravo – vlastitu biografiju. Tako njezini protagonisti postaju Sladana i Dragan Frlić, dakle Oliverovi roditelji, zatim mladi Oliver i njegova sestra Marina koji vrlo jednostavnom kazališnom metodologijom pokušavaju rekonstruirati prvi susret Sladane i Dragana, rođenje sestre Marine, zlostavljanje djece, političke turbulencije u Bosni i Hercegovini tijekom 90-ih godina itd. te zatim dati pravi komentar Sladane, Dragana i Marine na ono što njih troje zapravo misle o portretiranju njih samih. Pa za zatim mišljenje pravih glumaca o tome koliku legitimnost imaju da predstavljaju ljude koji još negdje dišu i koji se možda ne bi složili s načinom na koji ih glumci portretiraju (npr. nakon scene u kojoj Sladana Frlić šibom brutalno prebije mladog Olivera, a zatim sjeda natrag za stol i počne tvrditi da se to nikad nije tako dogodilo i da Oliver zapravo laže o svom nesretnom djetinjstvu).

No bez obzira na to što s problematičnom, financijski nestabilnom obitelji koja se pokušava držati zajedno tijekom politički turbulentnih godina zasigurno većina gledatelja može itekako suosjećati, uglavnom stoga što su kratki isječci iz Frljijeve života režirani toliko impresivno da je teško ostati ravnodušan, prava vrijednost predstave ‘Mrzim istinu’ u tišini je između pojedinih scena: u iščekivanju potvrde o autentičnosti podataka koje smo upravo dobili ili njihovu poništavanju, ili možda nedobivanju ikakva odgovora na to je li ono što smo upravo pogledali zapravo istina i pri pada li, zapravo, isječku nečijeg života. I dok se u najavi za predstavu dramatično objavljuje da je četvero glumaca (sjajni Rakan Rushaidat, Filip Križan, Ivana Roščić i Iva Visković) boravilo mjesec dana u Teksasu kod obitelji Frlić da bi je što bolje upoznalo i što vjernije portretiralo, Frlić i dalje suvremeno tvrdi da kazalište ne postoji da bi pokazalo stanje stvari, nego, očito, da ga propitkuje. To komadu ‘Mrzim istinu’ u maloj sobi SEK-a, iza Teatra &TD, bez skupe scenografije i s glumcima u privatnoj odjeći, svakako uspijeva jer riječ je o možda jednoj od najzanimljivijih predstava cijele sezone.