Gordijska zemlja

Euforična vlast sigurno će htjeti obilježiti kraj pregovora s EU. Privremeni praznik bio bi 10. lipnja, a trajni 15. srpnja. Pa kad se 1. srpnja spoji s praznicima koje imamo (22. 6. i 25. 6.), eto dvaju neradnih tjedana…

Nakon završetka pregovora s EU moralo bi slijediti otrežnjenje. Ništa bitno neće doći izvana. A sami smo previše isprepleteni da bi se počelo s promjenama.

Nažalost, osim mogućnosti novog praznika završetak maratonskih pregovora za kasnijelo uguvanje u EU neće Hrvatskoj i njezinim stanovnicima donijeti ništa automatizmom. Otvorit će se malo više fondova pa ćemo ‘čuvnuti’ nekoliko stotina milijuna eura, ali to će se spiskati brzo i bez velikih dugoročnih učinaka. Nažalost, u ovom trenutku teško je vjerovati u ostvarenje scenarija prema kojemu bi Hrvatska postala samosvjesna, uistinu nezavisna zemlja koja sama zna što hoće i čemu joj služi pristupanje Europskoj uniji.

Gordijski isprepleteni odnosi politike, biznisa, sindikata, zavičajnih lobija, policijskih dosjea, kumstava i obiteljskih veza traže lidera koji će imati toliko velik ego i ambiciju da ostane zapamćen kao državnik i ne ulazi u sve prisutne kompromise.

Hrvatska udruga poslodavaca izasla je sa svojim programom mjera koje bi buduća vlada trebala provoditi. Pohvala autorima na trudu, ali i taj paket utopio se u inflaciji sličnih prijedloga koji se izravno izražavaju u oči svakih parlamentarnih izbora. Za razliku od brojnih poduzetnika i top-menadžera koji se uopće ne žele angažirati u nekoj od biznismenških organizacija (ako nisu njima zadovoljni, što ne osnuju neku svoju udrugu?), HUP-ovo vodstvo radilo je na ideji o 4-postotnom rastu. Nažalost, to je još jedan od marketinških nerazrađenih prijedloga. Napisan kako je napisan, HUP-ov program mjera nema ‘osobnost’.

Djelomično zato što ga očito nisu na kraju ‘peglali’ stručnjaci za odnose s javnošću, a djelomično zato što su poslodavci ipak pragmatični. U izbornoj godini političari na vlasti jako su razdražljivi. S obzirom na to da većina tvrtki intenzivno radi s državom ili ovisi o slobodnom sudačkom uvjerenju poreznika ili drugih dijelova represivnog aparata, nije baš mudro davati radikalne prijedloge.

Osim što završetak pregovora s EU neće preko noći promijeniti kvalitetu robe koja se nudi na tržištu ekonomskih paketa, neće se promijeniti ni praksu po kojoj uvijek jedni od drugih traže da nešto provedu. Poslodavci bi trebali u svom sljedećem dokumentu imati i dio koji će njih same obvezati: ‘Ako vlada provede mjere koje predlažemo, mi se obvezujemo da ćemo otvoriti toliko i toliko radnih mjesta, po većati izvoz toliko i toliko posto…’

Neće se promijeniti ni ismijavanje zakona. Tragikomično je što je nakon zabrane pušenja u pola kafića to opet dopušteno. I da klima-uredaji u većini kafića drndaju reda radi na radost kratkovidnih i potkupljivih inspektora. Nastavi li se kao dosad politika nezamjeranja i straha, završetak pregovora s EU neće Hrvatsku spasiti od novog vala krize. Teško je zamisliti stagnaciju koja će trajati tri godine. Ona mora ili gore ili dolje. Ravnoteža na kojoj se danas vuče gospodarska stagnacija previše je krhka da bi potrajala.

Možda i nema druge nego namjerno izazvati ‘umjetnu komu’ kod pacijenta. Odnosno početi s oštrim rezanjima o kojima govore poslodavci, ali imajući na umu da će to izazvati pad BDP-a.

Uzak u EU neće promijeniti ni praksu da se ideje ne domisle. Najava da bi se od legalizacije bespravne gradnje mogla zaraditi koja milijarda kuna još može proći, ali uz uvjet da taj novac ne uđe u proždrljivi proračun, nego da završi u fondu s točno određenom namjenom. Sad, bilo je i takvih fondova (zaštita okoliša) pa su raspodjeleljivaci trenutačno u Remetincu.

Baš nas briga, ‘ajmo mi slaviti i odrediti novi praznik!’