Radimo na malom tržištu, a kad ste u takvoj poziciji, onda morate ići u širinu

Nažalost, radimo na malom tržištu, a kad ste u takvoj poziciji, onda morate ići u širinu. U plitkoj vodi ne može se duboko roniti – kaže predsjednik Uprave IN2 Ante Mandić, dodajući da nove akvizicije nisu isključene.

70 posto ukupnog troška te da su jako osjetljivi na obvezna davanja na plaću koja su, uzgred rečeno, asimetrično velika u odnosu na regiju, pa čak i Sloveniju. Ondje su davanja 80 posto, u Srbiji 60 posto, a u Hrvatskoj čak do 120 posto. To je svakako velik problem uzme li se u obzir da su im najveći konkurenti upravo tvrtke iz inozemstva, odnosno zemlje koje imaju znatno manju cijenu rada. Jefinije su pa je IN2-u teže dobivati poslove. Kako kaže Mandić, zbog toga često moraju ići ispod svih razumnih kriterija. S hrvatskim tvrtkama nema nikakve suradnje tijekom zajedničkog nastupa na stranom tržištu, a primjerice u Austriji stimulira se zajednički izlaz tvrtki na natječaje.

Plaćaju unutar 24 dana – Znali su nam predlagati da i mi uzmemo još jednu tvrtku, no kod nas toga nema – kaže Mandić. Dodaje da vlada međusobna konkurencija, što je zapravo slika i preslika odnosa specifičnih za Hrvatsku i da bi trebalo malo više solidarnosti te, kako prenosi riječi znanaca, gospodarskog patriotizma. No ulaskom Hrvatske u Europsku uniju neke bi se stvari mogle promijeniti i na pozitivno, a otvorilo bi se i mnogo veće tržište pa IN2 tu pronalazi svoj veliki plus.

• Često kažem da radimo na Istoku ne zato što to želimo, nego zato što ondje jedino možemo. Naravno da bih volio raditi na Zapadu jer bismo ondje postizali bolje uvjete i bolje cijene. Radi se o izazovnim poslovima, a trenutačno i pregovali smo o raznim mogućnostima – otkriva Mandić te dodaje da je osnovni problem što tvrtke na Zapadu nemaju dovoljnu dozu sigurnosti za rad s tvrtkama koje nisu u EU.

Iako svi ističu da bi se punopravnim članstvom Hrvatske u EU širom otvorila vrata konkurentnim strancima, vlasnik IN2 se ne boji: – Možemo biti konkurentni, znamo kakvi su, kakva im je kvaliteta i koje su im cijene.

EU je i česta izlika za donošenje nekih od ‘nesretnih’ zakona i pravilnika, poput onog o evidenciji radnog vremena, a Mandić komentira kako IN2 ne funkcionira po principu radnog vremena, već rezultata, te kako je suludo umni rad mjeriti vremenom. S druge strane, pozitivna je stvar EU, primjerice, plaćanje unutar 30 dana. Prisjeća se vremena prije dvije godine kada je Unija pripremala preporuku kojom se nalaže plaćanje malim i srednjim tvrtkama unutar 30 dana, što bi, ako bi se takve preporuke provodile u Hrvatskoj, bilo itekako efikasno za većinu njih. Sada su, naime, iznimke oni koji plaćaju u roku. U IN2-u prosječno vrijeme naplate iznosi sto dana, a oni pak plaćaju svoje dobavljače u 24 dana. Država je recimo svjetliji primjer jer se zna da će jednom svakako platiti, no kako i kada, to je druga priča. Trenutačno jedan od najvećih projekata provode upravo s državom, konkretnije Ministarstvom unutarnjih poslova, na kojem je angažirano oko 30 ljudi i koji je počeo sredinom prošle godine, a trebao bi završiti početkom 2012.

Nadalje, vezano za državu, vlasnik IN2, koji je ujedno i čelnik Udruženja za IT pri HGK, naglašava da je ta industrijska grana podcijenjena i zanemarena te da se u raznim udrugama pokušava osvijestiti državu da postoji industrija koja je velika i prilično žilava. Trebalo bi osmisli strategiju, no i nije pristalica državnih intervencija jer država zna često i zabrljati. Što se pak tiče idućeg razdoblja i daljnjih planova za budućnost, ne misle širiti portfelj jer su ionako netipično preširoki.

• Nažalost, radimo na malom tržištu, a kad ste na malom tržištu, onda morate ići u širinu. U plitkoj vodi ne može se duboko roniti – zanimljivo se izražava Mandić, dodajući da nove akvizicije nisu isključene.

O prodaji tvrtke nema govora. Trenutačno pregovaraju s bankama, no još nisu točno definirali kako bi se te akvizicije izvršile, odnosno hoće li to biti putem složenijih financijskih instrumenata ili na neki drugi način.

• Ne možete pregovarati prijevremeno, a potrebno je i naći pogodne tvrtke. Nažalost, takvih u Hrvatskoj nema – kaže Mandić te dodaje da bi tragali za akvizicijama i u inozemstvu, no na stranom je tržištu mnogo veći rizik kupnje.

Akvizicije u Hrvatskoj bile su brže jer se radilo o biznisu koji im je blizak te su mogli brzo ocijeniti što vrijedi, a što ne. Neka mala neugodna iznenađenja uvijek su češća vani pa je time i riskantnije.

U svakom slučaju Mandić želi ostati vjeran kreditima jer su oni još jeftiniji od ‘equityja’. No često je spominjao da mu je velika želja izaći na lokalnu ili jednu od regionalnih burzi. To i dalje želi, a takav razvoj situacije vidi za pet godina. Kako kaže, trebaju još barem od tri do pet godina rasti, i to od 50 do 100 posto da bi postigli dobru cijenu. O prodaji tvrtke ne razmišlja iako ima dosta ponuda. Prioritet im je, zaključuje, da sami izađu na burzu te da se pretvore od društva ljudi u društvo kapitala.