Dugogodišnja istraživanja u Njemačkoj pokazala su da organski uzgojena hrana sadrži mnogo više kalija, željeza, magnezija, fosfora, cinka i vitamina C, I, ne manje važno – neusporedivo je boljeg, jačeg i prirodnijeg okusa i mirisa.
Vjerojatno nema ekonomista koji problem hrvatske poljoprivrede ne bi riješio selidbom u organsku proizvodnju. Organska je hrana već podugo ‘in’, što više, potrošači su sve osjećeniji (unatoč recesijom stanjenim lisnicama), pa sve češće odbijaju konzumirati pesticidima i kojekakvim drugim otrovima tretiranu hranu. Organska hrana dodane je vrijednosti, dakle skuplja je, pa proizvođačima nosi znatno veću zaradu, državi posredno i veći BDP. Iako poneka istraživanja (teško bi se mogla nazvati neovisnima) ne dokazuju da su organski proizvodi bogatiji hranjivim tvarima, činjenica je da se znanost ne bavi previše dugoročnim utjecajem konvencionalno uzgojene, dakle tretirane hrane na zdravlje čovjeka. No stara izreka kaže: ono si što jedeš!
Moderni način života, svakodnevni ‘multitasking’, trka između nekoliko istodobnih obveza, sve veća opterećenost poslom i sve to začinjeno hranom bogatom raznim kemikalijama već užima svoj danak u obliku raznih bolesti. Pobornici organskog poručuju nam: želite li napraviti mali pomak ka zdravijem načinu života, za početak razmislite o tome što vam je na tanjuru.
Prema popisu Radne skupine za okoliš (Environmental Working Group) najonečišćenije su voće i povrće koje sadrži najveću razinu pesticida jabuke, celer, trešnje, grožđe, zelena salata, krumpir, paprika, špinat, breskve, kruške, jagode i nektarine, pa kad idući put krenete u nabavu neke od tih namirnica, su znatno viši sadržaj kalija, željeza, magnezija, fosfora, cinka i vitamina C, I, ne manje važno – organski uzgojena hrana neusporedivo je boljeg, jačeg i prirodnijeg okusa i mirisa.
Ekološki sok od kokosa dobiven patentiranim metodom izravno iz svježih, zelenih kokosovih oraha: Izotonik – Niskokalorični voćni sok – Bogat visokovrijednim prirodnim nutrijentima – Lagani napitak bez kolesterol – Bez laktoze i mlječnih proteina – Bez konzervansa i boja – Iz ekološkog uzgoja.
Da bismo 2050. godine mogli nahraniti devet milijardi ljudi već sada moramo istraživati najučinkovitije poljoprivredne tehnike, a to je upravo ekoproizvodnja – sažetak je to izvješća Oliviera De Schuttera, posebnog UN-ova izvjestitelja o hrani, iznesenog u veljači ove godine. De Schutter tvrdi da su različiti ekoprojekti pokazali kako prosječna zarada a ekoproizvodnji u zemljama u razvoju raste prosječnih 80 posto, u Africi je to čak 116 posto, i to već za tri do deset godina.
Njegovo je izvješće zanimljivo zbog još jednog detalja. Tvrdi da glad i klimatske promjene nećemo zaustaviti industrijskom poljoprivredom na velikim plantažama. Budućnost je, kaže, u malim proizvođačima i malim ekofarmama koje u pet do deset godina mogu udvostručiti proizvodnju čiste, organske hrane. Toliko da je bude dovoljno za sve na planetu.
Podaci o svjetskim površinama na kojima raste organska hrana (a zasijani su prirodnim, a ne GM-sjemenom) potvrđuju da je budućnost upravo u povratku prirodnom. Podaci su, doduše, za 2009. godinu, no itekako su indikativni. Te je godine s čak 37 milijuna hektara poljoprivredne površine požnjeveno raznih organskih kultura. U tome prednjači Oceania, Europa čini čak četvrtinu udjela, za petama joj je Latinska Amerika dok organska proizvodnja u Sjeveroj Americi, Aziji i Africi još prilično zaostaje.
A gdje je u proizvodnji organske hrane Hrvatska? Zemlja koja sebe jedva prehranjuje, jer se predala uvozu, posve lako bi se mogla nametnuti kao važna europska karika u organskome prehrambenom lancu. Nažalost, samo jedan posto površina zasijano je organskim sjemenom. Oko 14 tisuća hektara trenutačno je pod ekološkom proizvodnjom u Hrvatskoj, no plan je do 2016. godine zasijati čak 90 tisuća hektara ekološkim sjemenom.
No znalci upozoravaju na još jedan ukorijenjeni aksiom. Iako postoji predrasuda da je ekološka poljoprivreda i za proizvodnju i za potrošnju izrazito skupa, to ne mora biti tako, pogotovo ako ekološko poljoprivredno gospodarstvo zatvori krug i samo plasira svoj proizvod. Tako će umjesto bijednih 20 posto vrijednosti (u konvencionalnoj poljoprivredi) inkasirati 100 posto krajnje vrijednosti proizvoda. A potrošač će dobiti zdravi proizvod za istu cijenu.
No do toga je još dalek put, jer se malo tko u Hrvatskoj sustavno bavi takvom vrstom edukacije. Mnogo je i onih koji organskoj hrani ne vjeruju, vjerujući tek da proizvođač debelo zarađuje na njima s 20 do 30 posto višom cijenom. No za mnoge (i sve ih je više) dvojbe nema. Jabuke, jagode, rajčica, špinat, krastavac ili češnjak bez mirisa i okusa, posve jednakih, birokratski propisanih veličina i oblika, koji ne trunu, nisu hrana kakvu želimo jesti.
Globalizacija je gotovo uništila sve što je nekad bilo zdravo, mirisno i ukusno u hrani. Pitajte nutricioniste, koji proučavaju kemiju procesa u tijelu, kakva je razlika, primjerice, između obične koprive ubrane negdje pokraj Zagreba i one s Velebita. Pitajte ih koliko su doista zdrave naranče u koje se injektiraju razne kemikalije i hormoni kako bi čile i svježe preživjele prekooceanska putovanja. Uostalom, ne kaže li stara latinska: Što je nekomu hrana, drugomu je gorki otrov!
