Spajanja i preuzimanja

Počela velika rasprodaja tvrtki pogođenih krizom. U svibnju su se naglo intenzivirale akvizicijske aktivnosti. Uglavnom je riječ o preuzimanju tvrtki koje su se našle u bezizlaznoj situaciji.

Kraj se privodi do sada najveće ovogodišnje preuzimanje u Hrvatskoj. Prezaduženi Jadranški luk-suzni hoteli za koji dan više neće biti u vlasništvu Gorana Štroka, već Lukšić grupe. Neslužbeno, transakcija iznosi stotinjak milijuna eura. Od svih drugih dosadašnjih ovogodišnjih akvizicija ova odskoča visinom iznosa. Od većine drugih razlikuje se time što će rezultirati okupljanjem u svojoj branši i time promijeniti odnose na tržištu. Ono pak po čemu se ne razlikuje bitno od svih drugih jest to da se nije dogodila zbog toga što su Štrok i Lukšić uvidjeli da bi spajanjem njihovih tvrtki nastala sinergija koja bi urodila većim profitom za sve, već stoga što Štrok nije imao izbora. Bio je prisiljen prodati kompaniju za koju je prije koju godinu tvrdio da vrijedi 170 milijuna eura kako bi se oslobodio dugovanja Europskoj banci za obnovu i razvoj i Hypo banci.

Da u malim oglasnicima postoji rubrika ‘kompanijske veze’, vjerojatno bi bila puna oglas poput ‘Tvrtka s velikim problemima traži kupca s malo novca koji će je izvući iz bezizlazne situacije. Sinergija nije uvjet!’ Vrlo rijetko pojavio se oglas poput sljedećega ‘Dobrostojeća kompanija traži istu takvu radi postizanja sinergijskih učinaka na tržištu.’

Tijekom svibnja znatno su oživjele aktivnosti na hrvatskom tržištu spajanja i preuzimanja. Ponešto je realizirano, ponešto je i propalo, a ponešto je u tijeku. Dok se u prvom kvartalu vrtjelo samo desetak preuzimačkih priča, pri čemu je dominirao pokušaj Agrokora da uđe u vlasništvo Mercatora, u svibnju se pojavilo petnaestak novih slučajeva. Uz pokušaj iznimku, u pozadini većine tih priča stoji tek želja, štoviše, nužda, prodavatelja da svoje brige prenese na nekoga drugog, a da pritom, ako je ikako moguće, barem malo profitira.

Win-win situacije u ovogodišnjim kupoprodajnim ‘dealovima’ velika su rijetkost, jednostavno zbog toga što su rijetki primjeri u kojima se dobra tvrtka prodala još boljoj. U tu kategoriju ubrajaju se tek dvije provedene akvizicije. Prva se odnosi na prodaju farmaceutske tvrtke Farmal iz Ludbrega njemačkoj farmaceutskoj kompaniji Dermapharm. Farmalu je već dulje trebao strateški partner koji bi mu omogućio daljnji rast i razvoj te lakši probij izvan domaćeg tržišta na kojem je ostvarivao više od 90 posto prihoda. U sklopu Dermapharma, kompanije koja u svom portfelju ima širok spektar generičkih lijekova, Farmal će osigurati pretpostavke da se pozicionira kao važna regionalna farmaceutska tvrtka.

Bude li nekada još jednog kruga konsolidacije hrvatske konditorske industrije, poprište bi opet mogao biti Osijek. Neće biti ništa neočekivano ni nelošično ako jednog dana Kraš i Grbešić jednostavno zamijene svoje ovogodišnje osječke akvizicije te se Kraš koncentrira na čokolade i bombone a Koestlin na kekse i vafle. Kada su konzultanti potkraj prošle godine iznosili svoja razmišljanja o tome kako će se u ovoj godini razvijati procesi spajanja i preuzimanja, na prvom su mjestu govorili o trgovinama i bankama. Budući da je od ove godine isteklo tek pet mjeseci, suzdržat ćemo se od zlurade konstatacije da nisu baš precizno nanjušili u kojim će sektorima imati najviše posla.

Trgovina se, primjerice, pokazala iznimno žilavom i otpornom na pritiske za prodajom (a zasigurno ih je bilo, jer ih uvijek ima) te je do sada u Hrvatskoj u ovoj godini najavljena samo jedna akvizicija u tom sektoru. Jedan od najvećih europskih trgovačkih lanaca, francuski Auchan, iskazao je namjeru da preuzme trgovački centar Mandi na zagrebačkom Žitnjaku. Iako je Mandi bio prvi trgovački centar u istočnom dijelu Zagreba, jednostavno mu nije išlo pa je veći broj trgovina u njemu zatvoren. Osim činjenice da će nakon preuređenja u njega ući Auchan, koji tako kroz uska vrata ulazi na hrvatsko tržište, kolateralna žrtva te akvizicije bit će Tomislav Mamić, vlasnik maloprodajnog lanca Tommy, koji ostaje bez svoga najvećeg (od samo tri) prodajnog prostora na području Zagreba.

Što se tiče bankarstva, tu su procesi spajanja i preuzimanja ipak malo intenzivniji, iako je više onih koji se oko akvizicija motaju kao mačke oko vruće kaše nego onih koji poduzimaju nešto konkretno. Najkonkretnija je aktualna ponuda Centar banke za preuzimanje bankrotirane Obrtničke štedne banke, za koju u bankarskim krugovima kruže priče da je teška 40 milijuna kuna. Novi predsjednik Uprave Centar banke Ivo Markotić potvrdio je da su dali ponudu, ali se suzdržao od pojavljanja istinitosti navoda o visini ponude, ostavivši tu informaciju za onaj trenutak kada će se znati je li njihova ponuda prihvaćena.

Na sudbinu svoje ponude za preuzimanje splitske Željezare već mjesec dana čeka i Petar Pripuz. Njegova je tvrtka Cezar početkom svibnja dostavila ponudu za najam Željezare, za što je ponudio sto tisuća kuna mjesečne naknade, a druga njegova tvrtka, C.I.O.M., istodobno je dala 105 milijuna kuna tešku ponudu za kupnju Željezare. O ponudama bi se trebali izjasniti vjerovnici Željezare, ali je problem iskrsnio ondje gdje mu se u Splitu nisu nadali. Na ročištu na splitskom Trgovačkom sudu pojavilo se toliko mnogo Željezarnih vjerovnika da se ročište fizički nije moglo održati te je odgođeno dok se ne pronade odgovarajući prostor. Na Poljud bi valjda stali svi. No ni iz 105 milijuna kuna ne bi bilo podmirenog ni pola njih.

Bolje je sreće s vjerovnicima svoje mete za akviziranje bila francuska tvrtka Altrad Group koja je za sedam milijuna eura preuzela donjomiholjački Limex. Ono što je ostalo od nekadašnjega velikog proizvođača bicikala i građevinskih kolica otišlo je u ruke francuskog trgovca građevinskih materijala izravnom pogodbom novog vlasnika i Limexovih vjerovnika, pri čemu je osnivač i bivši vlasnik Limexa Josip Šelej jednostavno zaobiđen.

Napokon je riješena sudbina još jednoga dugogodišnjeg stečaja, sinjske Dalmatinke Nove. Kao jedini ponuđač za kupnju pojavila se tvrtka Frigus-Lumen iz Gale kod Sinja, koja je za Dalmatiniku Novu ponudila 27 milijuna kuna. U prostorima bivše tvornice konca novi će vlasnik pokrenuti proizvodnju rasvjetnih tijela.

Jedna od najintrigantnijih dosadašnjih ovogodišnjih akvizicija zbila se početkom travnja kada je Atlantska plovidba objavila da je prodala sve udjele u Dubrovnik Airlineu (DA). Vrlo je brzo ustanovljeno da je kupac dubrovačkog čarter-prijevoznika njegov direktor kapetan Zeno Singer, čovjek koji je i inicirao osnivanje DA, nagovorivši bivšega dugogodišnjeg čelnika Atlantske plovidbe Antu Jerkovića da se upusti u nebesku avanturu. Nova Uprava, na čelu s Perom Kulašem, brzopotezno je pak odlučila riješiti se svoje leće divizije, koja joj je do sada samo stvarala gubitke. Za koliko je novca i iz kojih izvora Zeno Singer postao stopostotnim vlasnikom Dubrovnik Airlinea, međutim, još nije poznato. Pola te nepoznanice (koliko) znat će se kada Atlantska objavi rezultate drugog kvartala, a drugi dio nepoznanice (otkuda) vjerojatno će zauvijek ostati tajna.

Za kraj priče o dosadašnjim ovogodišnjim akvizicijama ostalo nam je samo spomenuti i jedino pravo i zdravo spajanje, ono koje se događa unutar grupacije Valamar, a u kojemu Riviera Poreč pripaja tvrtke Zlatni otok s Krka i Rabac. Kada taj proces bude gotov, ta tri društva bit će spojena u jedno novo koje će se zvati Riviera Adria, na čijem će čelu biti sadašnji predsjednik Uprave Riviera Poreča Veljko Ostojić. Nova Riviera Adria bit će po prihodima najveća hrvatska hotelska kuća, unatoč okupljanju hotelskih kapaciteta pod kapom Lukšić grupe.