Kako vlada vlada

Domagoja Ivana Miloševića potpredsjednikom Vlade za investicije. Početkom jeseni Vlada je predstavila 30 velikih javnih projekata vrijednih gotovo 14 milijardi eura, od čega je u ozbiljnijoj fazi realizacije samo neznatan dio. Inzistirati na investicijama kao lijeku za tešku gospodarsku krizu nastavilo se i cijelu ovu godinu gebelovskom upornošću, no statistike jasno pokazuju slab učinak.

Pravi fijasko prouzročio je i Vladin nespretni pokušaj obračunavanja sa svom ekonomijom s pomoću Zakona o zabrani obavljanja neregistrirane djelatnosti, ismijana u javnosti zbog nekoliko neobzirnih klauzula među kojima se isticala ona o zabrani pomoći ‘susjedima’ nastanjenima dalje od 500 metara od mjesta pružanja te pomoći. Zakon je ubrzo izmijenjen i također uživa HUP-ovu potporu.

Nekamo između može se smjestiti Zakon o nezastarjevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz pretvorbe i privatizacije, koji načelno smjera prema gospodarstvu, ali zapravo je politička patka čiju je neprovedivost zbog ‘omaške’ priznalo i jedan od tvoraca Ivan Crnčec iz Ministarstva pravosuđa. Nije sav neprovediv, samo 70-ak posto, ali zato će biti vrlo koristan kao Vladin mač nad glavom onih koji su bogatstvo stekli u formativnim godinama hrvatske nezavisnosti.

S prelaskom u skupinu političkih spinova stvari postaju zanimljivije i mnogo prizemnije. Osim očite želje za stjecanjem kakve-takve koristi u predizbornoj godini, politički spinovi usmjereni prema konkretnim skupinama birača mogu se promatrati i kroz prizmu unutarstranačkih odnosa u HDZ-u. Prema nekim tumačenjima, povremeni spinovi političko-populističkog tipa rezultat su unutarnjih previranja između reformistice Jadranske Kosor sa slabom potporom s jedne strane, i stare garde s druge strane. U tom svjetlu valja gledati i najnoviji spin, u međuvremenu pretvoren u skandal koji se obično glavu HDZ-u, optužbe za ratno profiterstvo na račun Slavka Linića, šefa Stožera za obranu Rijeke 90-ih.

Spomenuta objašnjenja smještaju ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka u središte te stranačke borbe kao osobu za čiju se naklonost, očito, bore obje struje, ali zasad bez jasna uspjeha. Karamarko bi mogao biti vrlo važan Kosoričin saveznik ako se izravno stranački angažira i izađe iz nestračne sjene, što među mnogima u HDZ-u izaziva nelagodu. Ono što je vjerojatno trebalo biti ‘pakovanje’ nekom oporbenjaku radi uravnoteženja borbe protiv korupcije pretvorilo se u aferu s HDZ-om u središtu nakon što je Linić pokazao uplatnicu kojom dokazuje da nije pronevjerio novac za obranu grada i tvrdnjama bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca da je ravnatelj policije Oliver Grbić savjetovao Vladi pisanje prijava protiv članova oporbe.

Iz portfelja sumnjivih političkih postupanja, odnosno uporabe policije kao sredstva vladajuće stranke, izdvajaju se i istrage o komunističkim zločinima u Drugome svjetskom ratu, prigodan i nekoliko puta upotrijebljen poligon za dodvoravanje ekstremno desnih birača.

I histereja koja je vladala nakon objave presuda hrvatskim generalima na Haškom sudu bila je rezultat dugotrajnog stvaranja ‘naelektriziranog’ ozračja protiv Suda, no i to se Vladi vratilo kao bumerang kad su upravljanje nezadovoljstvom građana počeli preuzimati ekstremna desnica i razni politički marginalci. Sličan problem postoji i s još neizvjesnim završetkom pregovora s EU. Ovaj put nagomilani pritisak zbog datuma jači je nego ikad prije kad je bilo riječi o pristupanju toj integraciji, zato bi i eventualno razočaravajući ishod mogao imati teške posljedice za Vladu.

Ekonomski spinovi nisu to u klasičnom smislu, njih karakterizira ‘ad hoc’ nabadianje Vlade s primarnim ciljem stvaranja dojma da se nešto radi. ‘Simulira se hiperaktivnost’, kaže Damir Grubiša, profesor na Fakultetu političkih znanosti, ‘kako bi se prikrili nemoć i manjak hrabrosti za ozbiljne promjene’. Populistički spinovi pak poput pregovora s EU, reakcija na haške presude, uvođenja kategorije građanina bez državljanstva ili igranja s uvođenjem branitelja kao posebne ustavne kategorije površini su i neefikasni pokušaji ulizivanja manjim skupinama birača bez ikakve realne uporabne vrijednosti. Većini spinova cilj je stvoriti privid rada premda ga pokazatelji demantiraju i privući marginalne skupine glasača prije raspisivanja izbora.