Slatka pobjeda stevije

P rimjenom direktyve 2004/24/EC početkom svibnja ljekovito bilje i tradicionalni biljni lijekovi, žele li s takvom deklaracijom opstati na tržištu, moraju na skupa testiranja kao i oni sofisticirani, ali i ekstraprofitni proizvodi farmaceutske industrije. Dosad u velikom dijelu svijeta zabranjena i proganjena, jedna biljka izlazi iz ilegale i potrošačkom društvu otkriva sve vrijednosti. Riječ je o steviji koju je u Paragvaju 1899. godine otkrio švicarski istraživač Moises Santiago Bertoni i klasificirajući je prema binarnoj nomenklaturi nazvao Stevia rebaudiana (Bertoni). Iako su pripadnici plemena Guarani tradicionalno upotrebljavali ka’he’e kao ljekovitu biljku, stevija je tek nakon Bertonijeva otkrića krenula u suvremenu civilizaciju.

Nažalost, za razliku od Azije koja ju je objeručke prihvatila, Zapad je gotovo do danasnjih dana područje embarga za tu biljku. Stručnjake je fascinirala neobična slatkoća svježih listova koji su osušeni i samljeveni u prah 30 do 40 puta sladi od šećera. Francuski su kemičari početkom 30-ih godina izolirali nekoliko glikozida, među kojima su steviosid i rebauiozid A, glavne supstancije koje ekstrahirane imaju čak 300 do 400 puta jači učinak od šećera. Međutim, kako je brzo moćna industrija šećera i kasnije za zdravlje još opasnija industrija umjetnih zaslađivača saharina, aspartama, ciklamata i sličnih spojeva prepoznala u steviji veliku, gotovo revolucionarnu opasnost za utjecaj i profit, društvenim i financijskim utjecajem uspjela je tu biljku proglasiti štetnom i protjerati je u ilegalu. Za razliku od SAD-a i mnogih zemalja pod njihovim utjecajem, stevija je u Hrvatsku donesena još 1920. godine.

Prema riječima dr. sc. Brune Novaka, zamjenika predstojnika Zavoda za povrćarstvo na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, stevija se od 1920. godine kao biljna vrsta nalazi na listi dopuštenih kultiviranih biljaka, čime je Hrvatska u prednosti u odnosu na mnoge zemlje u kojima još nije dopušten ni njezin uzgoj. Nažalost, Hrvatska nije iskoristila tu prednost iako su opsežna istraživanja, koja unatrag sedam godina na Zavodu za povrćarstvo Agronomskog fakulteta provodi profesor Bruno Novak, pokazala velik potencijal uzgoja stevije u Hrvatskoj, čak i u kontinentalnim klimatskim uvjetima uz poštovanje njenih specifičnosti i osjetljivosti na niske temperature.

Unatoč golemim naporima svjetske industrije šećera i umjetnih zaslađivača da ste- Bijela ubija bijelog ubojicu. Nakon godina žestoke borbe protiv stevije čini se da se industrija zaslađivača prilagođava novonastaloj situaciji po pravilu ljutih rivala ‘ako ga ne možeš pobijediti, pridruži mu se’. Na tržište je lansirala niz zaslađivača od bijele stevije u obliku kapljica ili tableta. Prije nego što ju je EFSA službeno odobrila, u Francuskoj se proizvedena Fanta zaslađuje stevijom, a u Švicarskoj razne vrste sokova. U ostalim državama proizvođači i trgovci moraju raznim lukavstvima zaobići apsurdnost propisa kako bi steviju sa svim njenim ljekovitim svojstvima ponudili kupcima. Zeleni stevijin prah također je dostupan na tržištu, ali mora se paziti kako se deklarira, odnosno da se ne ističe njezina ljekovitost. Naravno, na pomolu je novi biznis u svjetskim razmjerima, a uspješno stevija izbaciti iz upotrebe opasne umjetne zaslađivače, kao i šećer, bit će to više nego slatka pobjeda. Izgleda da je bijeli ubojica, kako medicinari zovu šećer, dobio napokon svog ubojicu, u obliku bijele stevije.

Dr. sc. Bruno Novak, zamjenik predstojnika Zavoda za povrćarstvo na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, kaže kako se stevija od 1920. godine kao biljna vrsta nalazi na listi dopuštenih kultiviranih biljaka, čime je Hrvatska u prednosti u odnosu na mnoge zemlje u kojima nije dopušten ni njezin uzgoj. Nažalost, Hrvatska nije iskoristila tu prednost viju ocrne, sva nezavisna istraživanja pokazala su upravo su-protno. Ne samo da je stevija be-nigna biljka nego njezina brojna ljekovita svojstva imaju znatno važniju ulogu od pukog zaslađi-vanja. No dodatni je problem način puštanja stevije i njenih pri-pravaka na tržište: ako bi se ona službeno deklarirala kao dodatak prehrani, mora se poštovati Zakon o hrani koji je vrlo načelni i točno određuje što se smije, a što ne smije upotrebljavati – objašnjava dr. sc. Novak i dodaje kako to nema izravne veze s uzgojem ste-vije, ali ima s primjenom i odgo-varajućim deklariranjem. Samo ako Zavod za javno zdravstvo izda potreban certifikat, taj pripravak može na tržište.

Upravo zbog velike borbe na razini Europske unije da se napokon otvore vrata tržišta stevije, čime se bavi i Europska agencija za sigurnost hrane EFSA (European Food Safety Authority), i u Hrvatskoj je 2010. godine bila vrlo aktivna komisija stručnjaka s Pre-hrambeno-biotehnološkog fakulteta, Agronomskog fakulteta iz Zagreba, iz Hrvatske agencije za hranu iz Osijeka, s Instituta Ru-dera Boškovića i iz Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo. Kao što je godinama kočila uporabu i štitila šećerno-zaslađivačku industriju, FDA je kapitulacijom potkraj 2008. godine odobrila uporabu stevije kao prirodnog zaslađivača, ali ne i kao dodatka hrani. Službeno, odobrenje je pro-vedeno izdavanjem statusa tzv. GRAS zaslađivača, (Generally Recognized As Safe – općenito prepoznatljiv kao neškodljiv) nakon čega su je u proizvodnju počeli uvoditi svjetski divovi poput Coca-Cole, Pepsi Co., te proizvođač sastojaka za prehrambenu industriju Cargill Inc. i Merisant Co. Ovaj posljednji čak je izlaz iz financijskih teškoća potražio u lansiranju novog zaslađivača brenda PureVia utemeljenog na steviji. Cargillov je odgovor brend Stevia Truvia u suradnji s Coca-Colom.

Stevija je ipak probila barijeru i u ovom trenutku gotovo ju je EFSA priznala kao dodatak prehrani. No moraju se razlučiti dvije stvari, dva glavna pojavna oblika stevije na tržištu: bijela i zelena.

Bijeli prah stevije mješavina je ekstrakata dvaju glikozida – steviozida i rebauiozida A. Taj prah služi isključivo kao kvalitetan i nekaloričan zaslađivač, ali bez ljekovitih svojstava. Zeleni prah dobiven je mljevenjem suhog lišća. Osim spomenutih glavnih sadrži ostale glikozide, ali i niz vrlo ljekovitih tvari pa se može upotrebljavati na mnogo načina – kaže prof. Novak.

Na kraju razmatranja svih aspekata i hrvatska komisija se priklonila kriterijima i pravilima koje je odobrila EFSA. To znači da se smije rabiti samo onaj oblik stevije koji ima minimalno 95% čistoće, što znači da 95 posto sastojaka moraju činiti steviozid i rebauiozid. Tako se ponajprije nastoje zaštititi potrošači od neželjenih primjesa koje se mogu pronaći u stevijinu prahu uvezenom iz Kine.

Odobrenjem uporabe ekstrakata donesena je i generalna preporuka o doziranju, ovisno o tome je li riječ o bijeloj ili zelenoj steviji. Za bijeli koncentrirani zaslađivač preporučen dnevni unos jest do 5 mg po kilogramu tjelesne težine, a za zeleni dnevna je doza i do tri grama.

Budući da dopušten uzgoj stevije u Hrvatskoj, u zaključku naše komisije stoji da se lišće može upotrebljavati kao dodatak prehrani, ali samo u smjesi s ostalim biljkama s liste Pravilnika o hrani. Zatim je riječ o deklariranju: ako se napiše da je to čaj od stevije i mente, nema nikakvih problema. A da na deklaraciji zelene stevije piše samo stevija za zaslađivanje, to bi bio problem i to je formalnost koja nema veze s logikom.

Zato se i u EU tome domišljaju na različite načine: u Njemačkoj, gdje je stevija pod posebnom paškom, na tržištu se pojavljuje u bočicama s deklaracijom da je riječ o kozmetičkom pripravku. Nema problema ako taj sadržaj skuhati kao čaj ili njime zasladite napitak – kaže Novak.

U takvoj zakonskoj prureguliranosti dolazi se zapravo do novog apsurda. Odjednom se dopušta uporaba stevijinih ekstrakata propisane koncentracije kao zaslađivača, ali se gura iz područja ljekovitog bilja, čak i prije posljednjeg propisa o obveznom testiranju ljekovitog bilja radi stavljanja u promet s takvom deklaracijom.

Unatoč donesenom zaključku koji je usklađen sa stajalištima EFSA, uporaba stevije u Hrvatskoj još nije i službeno regulirana. Novak smatra da je kriva neusklađenost između Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Ministarstva poljoprivrede koje nije bilo upućeno u sve aspekte. Naravno, nije isključeno ni lobiranje domaćih šećerana i trgovaca umjetnim sladilima čije bi pozicije, uspije li se stevija proširiti, mogle biti izložene velikom izazovu.

Na pitanje postoji li mogućnost dodjele poticaja za uzgoj stevije u Hrvatskoj, Novak kaže da se sad, kad su objelodanjene mnoge spoznaje o njezinoj vrijednosti, u Ministarstvu poljoprivrede mogu čuti i takva razmišljanja. To bi se moglo provesti kroz sustav registriranih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava orijentiranih na komercijalni uzgoj stevije. Ne čekajući pasivne mjerođavne institucije, prof. Novak istodobno s vlastitim istraživanjima uzgoja inicirao je stvaranje malih plantaža stevije u suradnji s OPG-ima.