Nema tipičnog hrvatskog potrošača

Gulić: Zato što se u korporativnom svijetu sve vrednuje na stari način. I spajalica i kreative.

Ciglar: Primjerice, neke uopće ne zanima što je sadržaj, nego koliko on stoji. To nije slučaj samo s javnom nabavom nego i s velikim korporacijama.

Bruketa: Ali u ozbiljnim tvrtkama to nije slučaj.

Jaković: Tu su ključni ljudi iz marketinga. Oni kolegama u nabavi trebaju zorno predočiti materiju. Uostalom to je i stvar kontrole troškova.

Ciglar: Mnogi se vode osobnim uspjehom, ispunjenjem ciljeva dok su na određenom radnom mjestu. Nije ih briga hoće li nekome nešto biti kreativno, kao ni za to što će se dogoditi s kompanijom kad njemu istekne menadžerski ugovor. To je ta korporativna kultura.

Jaković: Mi doista nemamo takav način rada. Uspjeli smo marketing izolirati od ostalih odjela. U konačnici marketing dogovora i ugovora. Meni ne može neki kolega iz nabave diktirati uvjete ugovora s kojima ćemo raditi s marketinškom agencijom.

Ciglar: Jasno je da postoji striktni procesi. Korporacija, naime, nosi sa sobom to da zapravo radi protiv sebe same, a maleni se pak na nju ugledaju.

Jaković: Kod nas u Hrvatskoj brojni ljudi nisu dovoljno kompetentni da bi mogli vrednovati pravi marketinški uradak. Ne bih htjela da me pogrešno shvatite, ali to je, nažalost, činjenica.

Bruketa: Problem je u tomu što vrlo malo klijenata ulaže u praćenje učinka agencija. Kod tih smo klijenata naprosto plaćeni po učinku. Tu nema onog ‘sviđa mi se, ne sviđa mi se’… To je jedini pravi način.

Jaković: Kakav je uopće prosječan hrvatski potrošač?

Gulić: Ja sam tipičan hrvatski potrošač. Jedem K+ jogurt i imam iPhone 4.

Bruketa: Nema tipičnog hrvatskog potrošača. Posljednjih godina, barem koliko to mi radimo, klijenti više ulažu u upoznavanje potrošača, odnosno njegovih navika. Znamo mnogo više nego prije i mislim da raspolažemo s velikom količinom informacija. Bili bi mnogo uspješniji kada bi se obračali užim skupinama potrošača. Na žalost, brojke to ne dopuštaju i u mnogo kategorija jednostavno ciljamo na sve. To je zla kob kreativnosti u Hrvatskoj.

Buden: Važno je dobro poznavati potrošača i shvatiti ciljnu skupinu. Novim kanalima se donekle može komunicirati nišama. I to, naravno, u partnerstvu s klijentima. Kod nas u Unexu klijenti sudjeluju u procesu stvaranja kreativnih rješenja koje mi onda šminkamo i oblikujemo, od početka su uključeni u procese i na kraju smo svi zadovoljni rezultatima.

Bruketa: Neki klijenti trebaju jako kreativna rješenja i znaju otvoriti prostor kreativnosti. Međutim, i dalje mislim da je kriza rezultirala odličnim i vrlo jeftinim kampanjama. Prisilila nas je da s vrlo malo novca kreiramo dobru komunikacijsku platformu. Uostalom, na festivalu ćemo vidjeti kakva je doista situacija.

Gulić: Devedesetih sam radio radijsku reklamu na Stojedinici, i to za nekog trgovca iz Dubrave. Javio se njegov susjed koji bi hio nešto slično. Iz marketinga Stojedinice pitali su ga je li mu se povećala prodaja kad se i on hoće oglašavati, a susjed je kazao: ‘Ne, nitko ne ulazi. Al’ ne bu on imal’ radioreklamu, a ja ne.’ Tko prvi…

Jaković: Ma zapravo je najvažnije stvoriti dobar odnos između kreativaca i klijenata. Tu se silno trudimo kao što i nastojimo izbjeći krutost korporacije.

Buden: Uvriježeno mišljenje o odnosu klijent-kreativac dosta je stereotipno. To nije ni dobro ni loše, nego je činjenica… A naš je posao prihvatimo činjenice, shvatimo poruku i napravimo svoj dio posla najbolje što možemo.

Jaković: Mislim da bi trebali biti iskreni prema samima sebi; svi smo mi dio istog hranidbenog lanca. Korporacije iz svog profita izdvajaju sredstva za oglašavanje što pak omogućava agencijama zaradu i afirmaciju. Kada je u pitanju mogući nedostatak kreativnosti, mislim da tada možemo govoriti o podijeljenoj odgovornosti. Zajedno smo na kraju zaslužni kada kampanje rezultiraju dobrim prodajnim rezultatima te u jednakoj mjeri nosimo podijeljenu odgovornost kada određena kampanja podbaci u svojim ciljevima. Nastojimo izbjeći krutost i tromost, a to je posebice teško u bankarskom sektoru gdje mnogo toga ne ovisi o nama. Mi nastojimo poticati svoje zapošlenike da budu kreativni. Potičemo ih da inoviraju poslovne procese. Definiramo pravila radi stjecanja prihoda, a taj profit poslije odlazi i agencijama. Kad je o kreativnosti riječ, odgovornost je svakako podijeljena. Imamo sposobnih ljudi, imamo i akademsku zajednicu koja potiče i obrazuje mladi kadar. Sve to ide u dobrom smjeru. Samo treba hrabrosti.

Bruketa: Rzgovarao sam nedavno s dizajnerom automobila koji radi krasan posao. Sve mu lijepo izgleda na papiru, proces dizajniranja beskrajno je zanimljiv, ali prijedlozi i skice daleko su ljepši od onoga kako automobil izgleda kad se ‘pusti’ u prodaju. Mislim, u svim stvarima postoji niz ograničenja. Valja izvući najbolje od svega.

Ciglar: Klijenti su uvijek frustrirani kreativcima, a kreativci klijentima. To je kontinuirano zdrav odnos!

Jaković: Doista ne znam odakle ta ideja da smo mi oglašivači nužno tlačitelji.