Home / Ostalo / RABAT: Svjetski ritmovi u glavnome marokanskog gradu

RABAT: Svjetski ritmovi u glavnome marokanskog gradu

Mlada književnica i dramaturginja Rona Žulj nadahnuće za svoj redateljski prvijenac ‘Hommage I’ pronašla je u Godardovu filmu ‘Vivre sa vie’ u kojem je glavnu ulogu Nane glumila Anna Karina. Riječ je o zanimljivu režijskom eksperimentu.

Godine 1928. Renée Falconetti, slavna francuska glumica, dobila je ulogu u danas klasiku svjetske kinematografije, filmu ‘La passion de Jeanne d’Arc’ (‘Stradanje Ivane Orleanske’) danskog redatelja Carla Theodora Dreyera. J. L. Godard 1962. snima ‘Vivre sa vie’ (‘Živjeti svoj život’), kolaž od 12 dijelova u kojima pratimo priču prodavačice Nane koju egzistencijalni problemi odvode na put prostitucije. Nana odlaži u kino pogledati Dreyerov film o Ivani Orleanskoj, što je Godardov izravni hommage danskom redatelju. Među ostalim, elegantno se usredotočuje na problematiku suvremene žene i njezinu tragičnu sudbinu: Ivana Orleanska osuđena je i spaljena na lomači, a Nana umire od zalutalog metka. Nanu, naravno, tumači danas kultna ličnost francuske novovale kinematografije Anna Karina, tada Godardova supruga, čija biografija pomalo nalikuje na Naninu priču.

Sve to poslužilo je kao nadahnuće mladoj književnici i dramaturginji Roni Žulj u njezinu redateljskom prvijencu ‘Hommage I’ premijerno izvedenome u Teatru ITD, s Petrom Dugandžić i Svenom Jakiru u glavnim ulogama. Predstava, također podijeljena na podnaslove koji se izlistavaju na videozidu i upućuju na Godardovu filmsku strukturu, prati put djevojke Anne koja želi biti glumica. Poštije prvi uspjeh u reklamama za sapune Palmolive, Coco Chanel daje joj umjetničko ime, zatim susreće poznatog fotografa u pariškom kafiću (poznati pariški Les Deux Magots, gdje Karina uistinu upoznaje Pierrea Cardina i Chanel). Odbija mu pozirati gola, no ipak dobiva novu ponudu za ulogu u filmu koju, naravno, prihvaća. U paralelnom, ali ne tako dalekom, svijetu Nana postaje prostitutkom i unatoč svemu ne uspijeva ostvariti svoje ambicije.

Minimalističkom, ali sofisticiranom scenografijom i oblikovanjem svjetla, neizravnim obraćanjem glumaca vlastitim likovima te fragmentarnom strukturu popraćenom isječcima iz filmova Rona Žulj vrlo vješto uspijeva prenijeti Godardovu estetiku i ozračje Pariza šezdesetih godina na kazališne daske, pritom si dajući prostor da do izražaja dođe njezin režijski i dramaturški potpis koji – unatoč izravnim povijesnim referencijama – obiluje autoričnim suptilnim humorom i specifičnom estetikom. Petra Dugandžić i Sven Jakir također ostvaruju vrlo zanimljive uloge uspješno ulazeći i izlažeći ležerno i zaigrano iz scene u scenu i iz lica u lice, zadržavajući u gotovo većini izvedbe lagan ironijski odmak od onoga što tumače. U svakom slučaju, ‘Hommage I’ zanimljiv je režijski eksperiment koji će zasigurno pronaći publiku među poklonicima postdramskog teatra.