Trebal bi biti oprezni u javnim istupima kako bi se izbjegnuli negativni učinci panike i straha od budućih Vladinih odluka koji bi mogli pogoršati kreditni rizik zemlje.
Hrvatska je od osnutka vezana uz stranu valutu zbog iskustva inflacije i stalnih deprecijacija od 1945. do 1993. Prema zadnjim HNB-ovim podacima čak je 68 posto svih depozita u stranom valuti ili uz valutnu klauzulu, a postak raste za kredite – 74 posto. U sektoru stambenih kredita taj se postotak penje do 92 posto.
Predstavnici monetarne vlasti nalaze se u pat-požiciji. Zbog visoke zaduženosti u devizama ne može se devaluirati i povećati konkurentnost hrvatskih izvoznika bez katastrofalnih posljedica za dužnike. Prema nekim mišljenjima, smanjenje dugova u devizama omogućilo bi devalvaciju predstavnica monetarne politike, što bi pogodovalo izvoznicima. Međutim, treba naglasiti da je hrvatski izvoz ovisan o uvozu, zato bi se istodobno povećala cijena proizvodnje. Trebalo bi također razjasniti što izvoziti, kolika je dodana vrijednost izvoza i kakvi su izvoznici kapaciteti. Takav scenarij moguće je samo ako se svi krediti i štednja retroaktivno prebace u kunsku, no upitno je bi li takav razvoj događaja kršio temelje financijskog prava. Ni tako se, međutim, ne bi riješio problem vanjskog duga, koji bi eventualnom devalvacijom automatski porastao. Strani vjerovnici sigurno ne bi pristali na to da im se dug vraća u kunama. Naglasimo da je štednja u bankama u devizama dopuštena od davne 1965. Takva zabrana možda bi izazvala povlačenje depozita i krah bankarskog sustava.
Ako je uvođenje zabrane valutne klauzule predviđeno za nove kredite i depozite, nakon nekog vremena dao bi se prostor monetarnoj politici i ako bi se riješio problem izvora dugoročnih kredita. Takva odluka, međutim, nema smisla u kontekstu s težnjom pridruženja Hrvatske europskoj monetarnoj uniji, kojim se ionako gubi monetarna samostalnost.
