GLASENBERG

Nakon što je objavio da Glencore izlazi na burzu, počeli su ispadati kosturi iz ormara. Sve do objave da će potkraj svibnja izaći na burzu malo je tko slušao snagu švicarskoga Glencorea. Riječ je o dobavljaču i proizvođaču sirovina sa svjetske razine čiji je ukupni prihod 2010. bio 145 milijardi dolara. Bit će to jedan od najvećih izlazaka na burzu u Europi.

Poslovni svijet s nestrpljenjem očekuje jedan od najvećih izlazaka na burzu u Europi, najavljen za kraj svibnja. Prema dokumentaciji nužnoj za izlazak i dostupnim informacijama, inicijalna javna ponuda švicarskog dobavljača sirovina Glencorea (koji osim trgovanja sirovinama ujedinjuje proizvodnju i preradu) trebala bi biti treća najveća u Europi, iza Deutsche Telekoma i talijanskog Enela, a najveća na Londonskoj burzi. Kompanija će se okititi titulom prve u posljednjih 25 godina i treće ukupno koja je na prvi dan trgovanja dionicama ušla u indeks FTSE100 kao ‘blue chip’ dionica (najkvalitetnija dionica). Protekne li sve prema planu, prodavat će se za 480 do 580 penija, što znači da je Glencoreova tržišna vrijednost između 48 i 58 milijardi dolara. Šef Ivan Glasenberg postat će, doslovce preko noći, jedan od najbogatijih ljudi u Europi čiji će udjel u kompaniji vrijediti vrtoglavih deset milijardi dolara.

Nakon izdavanja 7,9 milijardi dolara novih dionica, tržišna će vrijednost kompanije narasti na 61 milijardu dolara. Količina kapitala prikupljena na IPO-ovima, kad se pribroji i planirana 2,1 milijarda od dioničara, tako bi bila 10-ak milijardi dolara.

Najveće investicije doći će iz Abu Dhabija, otprilike milijardu dolara, singapurskog državnog fonda GIC-a, 400 milijuna, investicijskih fondova BlackRock i Fidelity, 360 odnosno 215 milijuna, te od švicarskih banaka Credit Suisse, UBS-a i Pictet.

Moć iz duboke sjene Zvuči kao još jedna zgodna korporativna priča o uspjehu, no priča o Glencoreu i odluka kompanije da izađe iz sjene privatnog vlasništva za sobom je povukla otvaranje ormara punog kostura. Glencore ili Marc Rich + Co., kao što se u trenutku svog osnivanja 1974. zvala, jedna je od onih iznimno opskurnih tvrtki o kojima se malo zna, a kad se zna, onda to redovito nije pohvalno. Sumnjiv ugled stvaran u sjemena diskutabilnih poslovnih poteza preimenovana kompanija uvelike duguje svom osnivaču Marcu Richu, definiciji kontroverzne ličnosti sa životom iz romana i filmova.

Veo tajanstvenosti oko Glencorea bio je tolik da se do izlaska na burzu nije točno znalo o koliko je, zapravo, jakoj kompaniji riječ, odnosno o najvećem privatnom dobavljaču svih kategorija sirovina, od naftne i plina preko bakra i ugljena do žita. Koliko je samozatajna, toliko je i moćna, a mogla bi postati još moćnija bude li se realiziralo planirano spajanje sa Xstratom, još jednim ozbiljnim švicarskim igračem na području rudnih bogatstava, na kojem Glencore već ima većinski udjel od 34 posto. Glasenberg je već jasno dao do znanja da ga zanima potpuno preuzimanje. Dojam je da se čeka Glencoreov izlazak na burzu, nakon čega bi trebali početi pregovori o spajanju. U Xstrati, ako je suditi prema izjavama šefa Micka Davisa da nezavisno kotiranje Xstrate i Glencorea na burzi nije dugoročno održivo, nemaju ništa protiv, dapače.

Čovjek bez osjećaja Naziv je kompanija promijenila 1994., tijekom Richova zbjega u Švicarsku, gdje je boravio od 1983. zbog optužbi američkog pravosuđa za najveću poreznu evaziju u povijesti SAD-a. Međutim, no priča o izvornom osnivaču Glencorea mnogo je bogatija i sadrži nagađanja o suradnji s CIA-om i drugim obavještajnim službama te optužbe za nevjerojatno beskupulzno bogaćenje. Te je 1994. godine Marc Rich, Židov rođen u Belgiji koji je emigrirao u Ameriku, prodao svoj većinski udjel za 600-tinjak milijuna dolara natrag kompaniji, odnosno odanim ‘poručnicima’ koji je i danas kontroliraju, nakon što ju je pogrešnim okladama doveo na rub bankrota. Naftu je prodavao komu god, kako god i bio posve neopterećen nacijama, ratovima i zabranom trgovanja. Dijelio je povjerljive podatke tajnim službama, skrivao lovu od vlasti, kršio embarga, iskorištavao korumpirane režime ‘poludržava’… Teoretičari urota posebno vole istaknuti izrazito prijeporno pomilovanje koje je Rich dobio od predsjednika Billa Clintona 2001. na samom kraju njegova mandata, što mu je u Americi potezom pera održilo grijeha. Nije bio samo problem u porezima – postojala je i optužnica na 65 stranica prema kojoj je Rich iskoristio energetsku krizu u Americi 80-ih kupivši cjenovno strogo kontroliranu teksašku naftu i preprodavši je na otvorenom tržištu uz enormnu zaradu. Koliko je čovjek anacionalan, dokazao je prodajući iransku naftu tijekom talačke krize 1979. (iranske vlasti otele su 52 američka državljana).

• Ne možete voditi posao utemeljen na simpatijama jer mu to šteti – objasnio je u intervjuu NBC-u 1992.

Njegova komparativna prednost zahvaljujući kojoj je izgradio jedno od najmoćnijih trgovačkih carstava bilo je riskiranje s državama parijama poput Irana, Južnoafričke Republike (u vremenu apartheida), Kube, SSSR-a, Iraka ili Libije. Amerikanci su ga u nekoliko navrata pokušali zgrabiti, no Rich je bio vještiji od Bin Ladena. Pokušali su u Engleskoj, na Jamajci i u Njemačkoj, no svaki put je bio prebrz za njih. Čini se da nije bio lišen samo osjećaja nacionalne pripadnosti nego i općenito osjećaja. Iako mu je kći u SAD-u umirala od leukemije, Rich nije došao. Dokumentacija Glencoreova IPO-a prvi je put u gotovo 40 godina otkrila vlasničku strukturu tihog diva. Doznalo se i da će se još četvero visokopozicioniranih direktora uskoro probuditi kao milijarderi. Rezervirani Južnoafrikanac Ivan Glasenberg, koji je u kompaniju došao 1984., nedugo nakon Richova bijega, imat će čak 15,8 posto udjela u kompaniji vrijednog 9,6 milijardi dolara; Daniel Maté i Telis Mistakidis, šefovi Odjela za bakar, bit će teški 3,7 milijardi (prvi će postati četvrti najbogatiji Španjolac, potonji drugi najbogatiji Grk); udjeli Tora Petersona (ugljen) i Alexa Bearda (nafta) bit će pak 3,2 milijarde odnosno 2,8 milijardi dolara. Glavni i odgovorni za financije Steven Kalmin morat će se zadovoljiti sa samo 610 milijuna i vjerojatno će mu se ostali dečki rugati. Vrši svu tu lovu i na kraju dobije najmanje.

Posvećeni zgrtanju bogatstva Ostatak kompanije u rukama je petstotinjak zaposlenika koji i dalje ostaju nepoznati javnosti jer su im vlasništva manja od tri posto. Za Glasenberga će IPO značiti ulazak u Forbesovih stotinu najbogatijih ljudi na planetu. Osim, dakle, očitih brojčanih argumenta za izlazak iz sjene, tu je potreba za akvizicijama. Vremena se mijenjaju, valja se širiti i okrumpnjivati, a privatno partnerstvo to ograničuje, primijetio je Glasenberg. Stoga i ne začuđuje nagađanje tržišta kako je IPO uvod u kupnju Xstrate, nakon čega bi mogle slijediti i druge mete. Glasenberg pak nije ni otprijel toliko uzbudljiv kao što je Rich bio. Štoviše, on i drugi Glencoreovi vlasnici čista su suprotnost ekstravagantnu osnivaču. Mirni i neprimjetni, potpuno posvećeni zgrtanju love. Navodno je u poslu završio sasvim slučajno, pohađajući kolegij o trgovanju sirovinama u Johanesburgu. Promatrao je prodavača voska za svijeće, što ga je, rekao je Glasenberg, fasciniralo.

Murray novi predsjednik kompanije PREMA NJEGOVIM USPOMENAMA SNIMLJEN JE ‘LEGIONAR’. Simon Murray bivši francuski legionar koji se borio u Alžiru, odlazio na ekspedicije po Južnom polu i penjao se na Everest. Njegove herojske priče o zlatnim vremenima uključuju i onu o nošenju dviju odrezanih glava u naprtinjači tijekom služenja u Legiji stranaca. Njegove ‘putešestvije’ po Alžiru pretočene su u bestseller ‘Legionar’, a zatim u film. U Legiji je završio nakon što ga je odbila britanska vojska.

Presudni trenutak bio je dobivanje posla u Marc Richu + Co. nakon završetka MBA-a u Kaliforniji. Otada do danas naučio je vrijednost dugoročnih veza i partnerstava na kojima počiva jedan od najunosnijih poslova na planetu. Presudno je imati što više prijatelja i informacija. Obavještajna je mreža kojom raspolaže Glencore po mnogima impresivnija od mreža većine država. Prošao je poslove u Sidneyu, Pekingu i Hong Kongu prije dolaska u sjedište u Švicarskoj gdje ga je za novog šefa 2002. izabralo 300 članova bratstva, točnije vlasnika/zaposlenika kompanije. I dok se s jedne strane Glencore znoji zbog naglog paljenja reflektora sa svih strana, njegov kolega, novi predsjednik kompanije Simon Murray s time neće imati nikakvih problema. Sklon svakakvim izjavama, iznenadio je javnost nesputanim izljevom muškosti.

Namještali cijene žita Mačo u svojoj 71., primijetio je kako su ‘žene pametne poput muškaraca’, ali da ‘imaju sklonost ne biti toliko posvećene kao muškarci i nisu toliko ambiciozne u poslu jer imaju bolje stvari za rad. Često vole odgajati djecu i raditi različite druge stvari. To ima nezgodne posljedice, trudnice ne rade devet mjeseci’. Poslije se, dakako, ispričao i zakleo u jednake prilike muškaraca i žena u svojoj kompaniji. Veselom Englezu samo je nedostajao još jedan proslavljeni stručnjak za PR, sunarodnjak Tony Hayward, bivši šef BP-a, istjeran nakon skandala u Meksiku kom zaljevu. Srećom za kompaniju, obojica nisu izvršni članovi Odbora. Komentari vremenskog predsjednika nisu mogli stići u bolje vrijeme, taman kad je Glencore optužen za namještanje cijene žita. Kompanija se kladila na sve višu cijenu nakon lanjske suše u Rusiji i potaknula službenu Moskvu na uvođenje zabrane izvoza, što je još dignulo trošak. Budući da se svijet posljednjih mjeseci suočava sa sve većom i težom krizom cijena hrane, takve su optužbe među najosjetljivijima, pogotovo kad je prst uperen prema tržišnim špekulantima. Iz nezgodne situacije vadili su se tvrdnjom kako je zabrana izvoza imala dvojak efekt jer je i njezino žito, obećano drugoj zemlji, zbog toga ostalo ‘zaborljeno’ u Rusiji i da trgovinu u vlastito ime na smjer kretanja cijena sirovina obavljaju vrlo rijetko. Trećina poslovanja dolazi iz posredništva, odnosno preprodaje, a ostatak čine vlastiti industrijski kapaciteti. Glencore odavno nije samo trgovac nego pokušava uspostaviti kontrolu nad cijelim procesom, od rudnika i bušotine do rafinerije ili tvornice, što najbolje ilustrira omjer zaposlenih. Dvije tisuće ljudi zaposleno je u trgovini, a čak 50 tisuća radi u proizvodnim pogonima u vlasništvu kompanije, uglavnom u podružnicama i tvrtkama kćerima.