Pravila igre

Poduzetnici krenuli u lov na dvije milijarde kuna. Fondovi gospodarske suradnje već pregovaraju s konkretnim poduzećima. Milijardu kuna uložila je država i još toliko privatni kapital, od čega dvije trećine domaći investitori.

Prijeda je čovjeku dala moć govora, a iskustvo – moć šutnje. Eto zašto iz Banskih dvora nema ni slova o novom trosku industrijske proizvodnje. U prvom ovogodišnjem tromjesečju strmoglavila se dodatnih 4,9 posto, što je 10. uzastopni kvartal u kojemu industrija bilježi pad. Sve ukupno je od prvog tromjesečja prekrizne 2008. stanjena čak 14,5 posto! Dakle, od ostataka tranzicijom ogoljene industrije ostali su ostaci ostataka. Što je god vlast pokušala učiniti da katastrofu barem mlako ublaži, nije uspjelo. No otkako je premijerkin savjetnik Borislav Škrogo u sklopu Programa oporavka iznio ideju o osnivanju fondova gospodarske suradnje (FGS), to je ostala jedina slamka spasa za realni sektor i industriju, ali i jaka karta privatne ekvity fondova.

Daleko od pompe i medijskog junačenja, fondovi gospodarske suradnje (Alternative Private Equity FGS, Quaestus Private Equity Kapital II, Nexus FGS, Prosperus FGS i Honestas) koji su još potkraj 2010. prikupili milijardu kuna (u međuvremenu je i država uplatila jednako toliko) već pregovaraju s konkretnim poduzećima u koja bi ‘smjestili’ taj novac. Mirna Marović, predsjednica Hrvatske private equity i venture capital asocijacije, kaže kako su od milijarde kuna privatnog kapitala dvije trećine uložili domaći investitori – uglavnom mirovinski fondovi, osiguravajuća društva (neslužbeno, samo Croatia osiguranje), a manje velike korporacije – ostatak je kapital inozemnih ulagača.

• Program je uspješno mobilizirao domaću institucionalnu štednju koja će se uložiti u propulzivne investicijske projekte. Upravo zbog pretežitog udjela domaćeg kapitala Hrvatska je u velikoj prednosti u odnosu na rastuća tržišta Kine, Indije, Brazila, pa i nama bliže Turske, gdje su ti fondovi uspjeli prikupiti manje od 10 posto domaćeg kapitala. To će se na duge staze pokazati kao zapreka – tumači Marović, dodajući da će fondovi tijekom otplilike petogodišnjeg investicijskog ciklusa uložiti od pet do 10 investicija.

Može se očekivati, kaže, da jedno ulaganje propadne, da jedno bude spektakularno dobro, dva ostvare solidne rezultate, a ostali pokriju uloženo.

• To su rizična ulaganja, rizik je velik, zato fond traži i veliki povrat na uloženo, jer očekuje se da neke investicije neće funkcionirati – kaže.

Budući da dosad u Hrvatskoj ništa nije prošlo glatko i bez afera, kritičari su u startu naglašavali temeljni problem: tko će jamčiti da će novac doista otići na perspektivne projekte? Kako država, odnosno HBOR, ulaže pola novca, pa ima i pola prava na odlučivanje, državni bi birokrati posve lako mogli novac skrenuti u tvrtke državne miljenice. No iz fondova poručuju da je ključno to što drugu polovinu odluka donose privatni ulagači, a oni se vode isključivo profitom, ne politikom. Naime, svaki ulagač ima svog predstavnika u Povjereničkom odboru koji donosi konačnu odluku o ulaganju. To je tijelo, tvrdi Zoran Zemlić, dobra zaštita investitora jer odlučuje i o ulasku u tvrtku i o strategiji izvlačenja, odnosno prodaji udjela kad se investicija dovrši. Fondovi, uz to, naplaćuju dva posto naknade za projekte, stoga je logično pitanje: što s naknadama ako se projekti ne realiziraju? Problem je riješen tako što će investitori, ako se ulaganja ne ostvaruju, moći raspustiti društvo za upravljanje. Također, ako fond ne ostvari željeni povrat (u načelu, fondovi rizičnog kapitala u investicijskom ciklusu traže dvoznamenka povrate, no investitori bi u našem slučaju bili zadovoljni s manje od 10 posto), morat će vratiti naplaćenu naknadu.

Zoran Zemlić, član Uprave Alternative Private Equityja (to je najveći fond i jedini u kojemu strani kapital – češki investitor – uz HBOR ima pravo odlučivanja u Povjereničkom odboru), kaže da zapravo rade tek od početka ožujka, kad su dobili dozvolu za rad, što je za konkretno dogovore prekratko vrijeme.

Mi ciljamo na srednja i velika poduzeća. Zasad preliminarno razgovaramo s jednom tvrtkom iz proizvodne djelatnosti, druga je iz sektora obnovljivih izvora energije, a treća iz poljoprivrede; čak imamo jednu iz financijskog sektora i maloprodaje. Nećemo u sve moći uložiti u prvoj godini, ove godine planiramo dvije investicije. Do kraja lipnja trebali bismo potpisati ugovore, no to još ne znači da ćemo odmah uložiti novac. Kad odaberemo investicijske mete, tek onda pregovaramo o uvjetima, a to je proces koji traje najmanje šest mjeseci – tumači Zemlić.

Na upit je li teško naći obećavajuće projekte kaže kako je samo jedna tvrtka s kojom sada komuniciraju profitabilna, ostale su problematične. No to nije neočekivano jer nema previše zdravih situacija iako je tu, tvrdi, previše rizika čak i za fondove rizičnog kapitala.

Vjenceslav Terzić, direktor Quaestusova FGS-a, kaže kako namjeravaju ulagati u tvrtke koje trenutačno imaju problema uglavnom zbog krize, što znači da u budućnosti imaju perspektivu.

• Izbirljivi jesmo, pušemo na hladno, no unatoč tomu već u svibnju planiramo poslati prijedloge projekata Povjereničkom odboru. Radimo i s drugim fondovima, što znači da planiramo ulaganje u veće tvrtke koje imaju veze s turizmom. Procjenjujemo i neke projekte iz drvene i prehrambene industrije, čak i neke građevinske tvrtke koje imaju potencijal – kaže Terzić, dodajući da to nije nelošno jer je vrijednost takvih kompanijama sada mala, zbog čega omogućuju veće stope povrata.

Dušan Banović, investicijski menadžer Prosperus Investa, kaže kako su dosad obavili razgovore s više od 50 potencijalnih kandidata, s nekim su stigli i do faze ozbiljnih pregovora. Za koji mjesec Povjereničkom odboru predložit će prve konkretno projekte i upustiti se u fazu dubinskih smjena i finalnih pregovora.

• Trenutačno stanje nije najbolje, ostavilo je traga na profitabilnosti i likvidnosti većine hrvatskih poduzeća. Međutim, moramo priznati da smo imali prilike vidjeti iznimne projekte koji ostvaruju rast i profit. Zanimljive su nam i tvrtke koje je kriza iznenadila ili su, jednostavno, u nekom trenutku povukle pogrešan poslovni potez, koji se uz naš angažman može popraviti. Cilj su nam srednja i veća društva, prije svega zbog veličine našeg fonda koji bi u optimalnim uvjetima trebao upravljati portfeljom od 10-ak investicija, što podrazumijeva vrijednost investicije u vlasnički kapital od 30 do 50 milijuna kuna – tumači Banović.

Prva konkretna ulaganja očekuju u trećem ili četvrtom tromjesečju ove godine, ne prije, jer treba obaviti mnogo predradnji prije finalizacije ugovora (pravni dio, dubinska i analiza svih rizika). Mirna Marović dodaje kako svi sektori imaju podjednake izgledne, važno je samo da projekt može ostvariti povrat uloženog. Upravo zato njihova strukovna udruga počinje ciklus seminara i natjecanja za biranje najperspektivnijih poduzetničkih projekata, što će u Rijeci, Splitu, Varaždinu, Osijeku i Zagrebu trajati do sredine rujna.

Na upit koliko su se naši poduzetnici spremni odreći dijela vlasništva uvjerava da će problema biti sve manje jer je većina poduzeća preduzeta, a kapitala za razvoj nemaju. Kako će fondovi uložiti između milijuna i 15 milijuna eura po projektu, to je dovoljan argument za partnerstvo.

Članovi fonda u izboru projekta zadržavaju zatečenu menadžersku ekipu jer se fond ne miješa u dnevnu politiku vođenja poduzeća, ali želi proporcionalno svom uloženom sudjelovati u donošenju strateških odluka. Poduzeća na to trebaju gledati kao na brak iz računa. Private equity donosi znanje, nove mogućnosti prodajnih kanala, poboljšava kompletnu strukturu poslovanja i privlači druge investitore, što znači da ne postoji gornja granica ulaganja u pojedini fond. Ako je riječ o investiciji većoj od 50 ili stotinu milijuna eura, fondovi mogu dogovoriti da im se pridruže ostali kofinancijeri, primjerice EBRD – poručuje Marović, dodajući da se svi modaliteti suradnje i izlazna strategija definiraju na početku pa odabrano poduzeće nema nikakvih poslovnih nepoznanica.

Nakon investicijskog ciklusa od prosječnih pet godina poduzeće može otkupiti udjel fonda, prodati ga strateškom partneru ili čak izaći na burzu. Ako prva ulaganja počnu u drugoj polovini godine, do 2016. u domaća bi se poduzeća uložilo 400-tinjak milijuna kuna na godinu. Nije mnogo, ali važno je da se kreće. Još ako bi se barem jedna od pet kuna kapitala koje private equity dodatno privuče na svoju uloženu kunu nekim čudom slika u hrvatska poduzeća, bilo bismo na konju. Zasad bismo bili sretni da smo stigli do dna. To bi značilo da napokon imamo čvrsto tlo pod nogama.