Ilı ćemo pregovore završiti u lipnju ili u ovo vrijeme sljedeće godine

Prvo pitanje se nekako nameće – završetak pregovora u lipnju. Koliko je to realno u ovom trenutku? – Mislim da je moguće završiti pregovore u lipnju, iako je prije mjesec dana ta mogućnost bila na niskim granama, šanse su postojale, ali su bile samo teoretske. Ima i optimističnih procjena, moja je da su izgledi 60 prema 40 u našu korist. Dvije su stvari ključne. Jedno je ispunjavanje mjerila, tehničkih preduvjeta, za zatvaranje Poglavlja 23, o pravosuđu, koje je naosjetljivije i najsnažnije politički obojeno, no nismo još u potpunosti riješili ni famozno Tržišno natjecanje zato što Europska komisija još nije prihvatila planove restrukturiranja triju brodogradilišta, koja bi na kraju trebala dobiti istog vlasnika, a pitanje je na koji način će se to dogoditi. Ima još nekih tehničkih zahtjeva, ali mislim da to neće biti presudno. Što se pravosuđa tiče, u prvoj polovini svibnja znat će se ocjena Komisije o ispunjavanju mjerila. Druga je stvar političko pitanje, jer na kraju Komisija i zemlje članice moraju donijeti političku odluku, a ona, prema tome mišljenju, još nije donesena.

Rekli ste da se u posljednje vrijeme nešto promijenilo. O čemu je riječ? – Nekoliko stvari je na to utjecalo. Činjenica je da smo pokazali, što su potvrdili i predsjednik Komisije José Barroso i povjerenik za proširenje Štefan Füle za svog nedavnog posjeta Hrvatskoj, da i vlast i opozicija stoji iza europskog projekta. Drugo, mislim da se malo dinamizirala diplomatska aktivnost, oživjela je komunikacija s Njemačkom, Francuskom, Velikom Britanijom, čiji je ministar pravosuđa Kenneth Clarke bio u posjetu, i s Nizozemskom. U slučaju Britanije pokazalo se da ta zemlja nema ništa protiv hrvatskog članstva, kao što se gdjekad misli, već da se o toj temi jednostavno nije raspravljalo na visokoj razini u Britaniji. Treća je stvar da smo mi, prema mojoj ocjeni, tek u posljednjih deset mjeseci počeli s reformom pravosuđa, a dotad je Vlada pisala akcijske planove i strategije. Izbor novoga Državnog sudbenog vijeća ove veljače bio je taj prijelomni trenutak. Rješenje pitanja pravosuđa je pedeset posto posla jer je pravo u temelju svih drugih stvari, od investicija do osjećaja sigurnosti.

Nedavno ste bili s našim parlamentarnim izaslanstvom u Njemačkoj, koju se već neko vrijeme doživljava rezerviranom prema Hrvatskoj. Je li se ondje nešto promijenilo i kakav je bio učinak posjeta? – U Berlinu smo bili Neven Mimica, Milorad Pupovac, Marija Pejčinović Burić i ja, na njihov poziv, moram reći, i to je bila dragocjena prilika. Ne bih rekla da su Nijemci rezervirani, ali mislim da ne žele biti u poziciji na koju ih mi često smještavamo, naime, da oni bezrezervno podupiru naš ulazak u Uniju. Naime, oni nas podupiru, ali ne žele biti zemlja koja će nas gurati u to članstvo bez obzira jesmo li ispunili sve uvjete ili ne. Oni žele da to bude naš posao i da mi to pokažemo, odnosno da se ovdje stvori kritična masa ljudi koji će smatrati da se stvari moraju činiti ne zbog EU, nego zato što su dobre za Hrvatsku i zato što je to naša politika. Oni su o nama detaljno informirani, tako da nije u pitanju informiranost o tome što se događa, već žele ustanoviti jesmo li stvorili kritičnu masu ljudi sposobnih stvari dalje voditi na taj način.

S druge strane stječe dojam da neke zemlje nisu naklonjene Hrvatskoj, poput Velike Britanije i Nizozemske. Je li to točno? – Mi smo s Britanijom imali velik projekt reforme vojske, koji je bio odličan. Nijedna zemlja nikad nije iskazala sumnju u članstvo Hrvatske u EU, ali je interes za Hrvatsku različit i ovisi o geografiji. Zemlje koje su nam bliže zainteresirane su, dok se zemlje koje su nam dalje ne bave nama, tako da se Britanija jednostavno nije dosad previše bavila nama na visokoj razini. Nizozemci su vrlo izravni, ne uljepšavaju situaciju, ali se drže onoga što kažu. Oni su od početka postavili višoke kriterije kad je riječ o suradnji s Haaškim tribunalom, ne samo za nas, kojih se drže i mišlim da smo sada došli do točke u kojoj ta zemlja neće zaustaviti hrvatsko članstvo postigne li se u Komisiji i Vijeću konsenzus.

Koji je najlošiji mogući scenarij u slučaju da ne završimo pregovore u lipnju? – Ne završiti pregovore u lipnju najlošiji je mogući scenarij. Dogodi li se to, ima različitih govorkanja da će to biti u srpnju ili listopadu. Rekla bih da je to sve apsolutno nerealno. Srpanj zato što se Europsko vijeće sastaje potkraj lipnja i nema šanse da će se sastati ponovno u srpnju samo zato da bi završilo pregovore s Hrvatskom. Mi smo uspjeli zadržati ovaj konsenzus, iako smo u prvoj polovini izborne godine. Nakon ljeta slijedi kampanja, bilo formalna ili neformalna; mi smo u izborima bez obzira kad će oni biti. Ulazimo sami, bit ćemo zemlja usred izbora i zašto bi netko u toj situaciji s nama završavao pregovore? To jednostavno nije realno. Recimo da rezultate izbora dobijemo u studenome i da se formira nova vlada, bez obzira na to koja, i tu već prelazimo u novu godinu. Europska komisija, dakako, želi vidjeti kako se ta vlada ponaša i kako funkcionira. Drugim riječima, ako ne završimo pregovore u lipnju, završit ćemo ih u ovo vrijeme sljedeće godine. U tom slučaju samo na financijskoj razini gubimo 14,8 milijardi kuna iz europskih fondova već predviđenih za 2013. i nećemo sjediti za stolom kad se bude odlučivalo o novome sedmogodišnjem europskom proračunu, a već smo bacili novac predviđen za 2012. Što se tiče sljedeće vlade, umjesto da se bavi maksimalnim iskorištavanjem fondova i gospodarskim oporavkom, ona će se morati usredotočiti na završetak pregovora. Treće, europski projekt je projekt cijeloga društva i ovakvo mrčavanje smanjuje šanse za pozitivan ishod referenduma, osobito za veći izlazak na referendum.

Može li taj val nezadovoljstva Vladom i ekonomskom situacijom, dodatno još potaknut presudama u Haagu, rezultirati propašću referenduma? – Referendum ove godine nećemo imati jer prije sredine studenoga nećemo potpisivati ugovor o pristupanju EU. U svakom slučaju neće ga biti još najmanje osam, devet mjeseci, a dotad će se dogoditi nove stvari. Već smo imali slučaj da je bilo nekih političkih poteza unutar procesa pristupanja zbog kojih je potpora drastično pala. Ne mjeri se samo odgovor na pitanje, stajalište u vezi s članstvom već i to kako građani procjenjuju pravednost EU prema nama ili njihovu želju da nas uopće prime. Recimo, mi smo pregovore trebali otvoriti u ožujku 2005., ali zbog Gotovine nismo i potpora je pala 20 posto. Onda smo počeli pregovore u listopadu i u deset dana je potpora skočila 18 posto. Pitanje mora biti takvo da ljudi misle na budućnost Hrvatske, a ne na eventualno osvećivanje za nekakvu nepravdu.

Što je točno bila svrha nedavnog posjeta predsjednika Komisije i povjerenika za proširenje Zagrebu? Inspekcija, izraz potpore, nešto treće? – Predsjednik Komisije nikad ne dolazi u inspekciju, one su tu kad ih mi ne vidimo. S jedne stane to je bila pozitivna poruka, a s druge pokazivanje da odluka još nije donesena i da će se gledati na ispunjavanje uvjeta. Međutim, moj je dojam da je njihovo mišljenje o našoj sposobnosti završavanja pregovora u lipnju bilo pozitivnije kad su odlazili nego kad su dolazili. U prvom redu zato što su iz prve ruke vidjeli dvije stvari, da smo se u stanju svi okupiti oko tog projekta i da postoji motivacija da se taj posao napravi s naše strane. Donekle je svrha bila i stjecanje dojma? – Sigurno da jest. Čak mislim da je bilo manje planirano, prije se to dogodilo zato što su došli upravo u trenutku kad smo se mi mobilizirali.

Vratimo se malo pregovaračkim poglavljima, zapravo su nam dva važna ostala otvorena. Nekako se najviše govori o pravosuđu, čini se da je tržišno natjecanje podcijenjeno? – Ne znam je li podcijenjeno, ali svakako je tu nesena šteta. To restruktiranje trebalo je napraviti 2006. godine, kad je bilo dogovoreno. Tada je svjetska ekonomska situacija izgledala mnogo drugačije, tržište je bilo naklonjeno prodavaču, a ne kupcu. Komisija nikad nije tražila da se brodogradilišta prodaju, samo da država prestane izravno subvencionirati proizvodnju. Mogla su se restrukturirati i dok su bila u vlasništvu države, uspješan primjer je Uljanik. Dakle, nije napravljeno 2006., kad je trebalo, pa onda ni 2007., ni 2008. ili 2009., a onda je došla 2010., kad je Komisija rekla dosta i zabranila preuzimanje daljnjih narudžbi do izrade planove restrukturiranja. Tek tada je pokrenuto restrukturiranje, ali su se tržišni uvjeti promijenili i teže je prodavati. Ključno je da u tom poglavlju nema političkih elemenata, samo tehničkih.

Mislite li da ima nešto u naglašanima da bi presude u Haagu mogle olakšati ili otežati put Hrvatske u EU? Postoje dva oprečna tumačenja. – Da, u pravu ste, prisutne su i jedna i druga interpretacija. U našoj se javnosti tribunal povezuje s EU, iako je to institucija Ujedinjenih naroda. S Unijom je povezan samo kao kriterij nekih članica za ocjenu Hrvatske kao pravne države. Službene reakcije su bile suzdržane i koncentrirale su se na iskorištavanje pravnih instrumenata; one na ulici bile su žestoke i raznolike, ali čak i to je, u odnosu na jednu 2001. i splitsku rivu, bio pomak.

Doživljava li i EU to na taj način? – Kako gdje i kako tko. To je dobar primjer zašto je diplomatska komunikacija toliko važna; možete pokazati, usporediti i naznačiti pomake nabolje.

Što je s fondovima EU, postoje različite informacije o tome koliko su iskorišteni? Ni EU nije zadovoljan razinom iskorištenosti. – Nisu različiti podaci, nego je pitanje na koje se referirate. Imate CARDS još otprije deset godina, i on je iskorišten više od 90 posto, ali to su sredstva za uredsko opremu. Potom imate fondove do 2007. i one do 2010., s time da se mogu koristiti još tri godine. Tu su sredstva predviđena za strane konzultante dobro iskorištena, ali nisu ona za same projekte. Također, iskorištenost ovisi o područjima. Relativno je visok postotak iskorištenosti za projekte prekogranične suradnje ili za ljudske resurse, no to su mali iznosi, dok je s druge strane za ruralni razvoj iskorištenost manja od šest posto. Vi dajete četiri milijarde kuna poticaja u poljoprivredu, a pritom ste od europskog novca iskoristili manje od šest posto, najviše zbog organizacijskih nepripremljenosti, posebice u poljoprivredi. Treba dovesti ekipu mladih i obrazovanih ljudi koji će pomoći seljacima da to iskoriste a ne dijeliti ta sredstva poput nekakve političke indulgencije. Najviše novca nam je bacila kroz prozor – vlastita nesposobnost.