Kad je početkom veljače Axel Weber iznenada odlučio povući se iz utrke za šefa Europske središnje banke, u prvi je plan za tu uglednu funkciju došlo ime guvernera Talijanske središnje banke Marija Draghija. Ima poželjnu biografiju i sjajnu sposobnost da pomiri suprotstavljene strane.
Iako nije bio prvi na popisu, guverner Talijanske narodne banke Mario Draghi prošlog je tjedna postao glavni kandidat za sljedećeg šefa Europske središnje banke, silom prilika jedne od najvažnijih financijskih institucija u Europi. Draghi se, doduše, već nekoliko posljednjih mjeseci smatra najizglednijim kandidatom, no ne zbog svoje prodornosti, sposobnosti ili rezultata, nego sasvim suprotno, kao najmanje zlo nakon što je iz utrke, prilično naglo, sâm sebe isključio favorit Axel Weber, donedavni predsjednik Njemačke središnje banke. Umjesto da napreduje i preuzme monetarno kormilo eurozone, Weber je mnoge iznenadio odlukom da napusti svoje trenutačno zaposlenje i prihvati profesuru na Booth School of Business u Chicagu početkom veljače.
Budući da drugih posebno atraktivnih kandidata nema, Draghi je, čini se, dovoljno sposoban i bezličan da nikomu ne smeta. Nakon prošlotjednoga javnog zelenog svjetla francuskog predsjednika Nicolas Sarkozyja njegovo imenovanje za zamjenika zbog brzog jezika kontroverznog Jean-Claudea Tricheta, koji odlazi potkraj listopada, za mnoge je manje-više sigurna stvar. Za sve osim za najvažniju kariku u tom lancu – glavnog europskog platištu Njemačku. Kancelarka Angela Merkel još ništa službeno nije potvrdila i samozatajni službeni Berlin elegantno je odbio iznosit bilo čije ime do 24. lipnja i samita Europske unije u Bruxellesu. Ipak, da će mišljenje biti pozitivno, naznačeno je ocjenom njemačkog Ministarstva financija da su Draghijeve kvalifikacije besprijekorne i neslužbenim komentarima o naklonjenosti ministra Wolfganga Schäublea njegovu izboru. Znakovita je u tom smislu izjava glasnogovornika vlade Steffena Seiberta koji je objasnio da Nijemci traže ‘nekoga tko ima međunarodno iskustvo za obavljanje važne dužnosti i tko dijeli uvjerenje u monetarnu stabilnost, što je ključni kriterij’. Jednostavnije, oni bi nekoga tko će se, prije svega, baviti inflacijom.
Francuze je, šapće se u kuloarima, na tako darežljiv potez prema Talijanima nagnala praktičnost, odnosno nužnost dogovora s Rimom o zauzdanju vala imigranta koji se prema Francuskoj kreću preko Italije. To što je Sarkozy postao prvi europski čelnik otvoreno na Draghijevoj strani odmah nakon susreta s talijanskim premijerom Silvijom Berlusconijem daje utemeljenost tim informacijama.
Nakon što je francuski predsjednik Nicolas Sarkozy objavio potporu Draghijevoj nominaciji, mnogi smatraju da Njemačka, čiji se pristanak smatra ključnim, neće imati prigovora iako je odluku odgodila do lipnja.
Mjesto šefa Talijanske narodne banke Draghi je preuzeo 2005. kada je njegov prethodnik bio prisiljen otići zbog korupcijskog skandala. Na slici u ‘toplom zagrljaju’ tadašnjeg predsjednika Italije Carla Ciampija.
Naglašanjima. Još je jedan plus za Francuze: Draghi je napredovao na mjesto šefa ostavilo bi otvorenom jedno mjesto u Upravnom odboru ECB-a (otisao bi Talijan Lorenzo Bini Smaghi, možda i na Draghijevo sadašnje mjesto) koje bi, nedvojbeno, preuzeo francuski predstavnik (barata se ime nima Sarkozyjeva pomoćnika Xaviera Musce i Jean-Philippea Cotisa, šefa Francuske agencije za statistiku).
Ubrzo nakon izražavanja francuske potpore Draghijevoj kandidaturi pri tisak na Nijemce i njihov blagoslov povećalo je španjolsko izjašnjavanje u njegovu korist, ali čini se da će Talijan biti na vatri do kraja lipnja, očito mjeseca raznih odluka u Europi. Ministrica financija Elena Salgado okarak terizirala ga je kao ‘izvrstan izbor’, nakon čega se obraća oko Njemačke pri lično stegnuo (od četiri najveće ekonomije eurozone tri su stale iza njega), pogotovo zato što su i neke manje zemlje poput Belgije i Portugala također izrazile svoje simpatije. Razlog pomnijeg promišljanja o odluci upravo je nacionalnost trenutačno najjačeg kandidata jer bi se na čelu ključne ekonomije organizacije u ovom trenutku trebao naći čovjek iz ‘fiskalno sumnjive’ članice eurozone. Drugi je razlog Draghijeva prilična neodređenost prema monetarnoj politici. Naime, poslovno oprezni Nijemci boje se dati pristanak a da ne znaju na što točno pristaju.
Premda se njemački pristanak predstavlja kao presudan, formalno gledano, ta zemlja ipak ne može tek tako blokirati Draghijev izbor. Trebali bi u tom slučaju naći od jednog do pet saveznika, što je malo vjerojatno. Takvo grupiranje protiv važnih saveznika sasvim bi sigurno imalo ozbiljne političke posljedice za odnose između Njemačke i drugih velikih europskih ekonomija. Ako bi baš htjeli blokirati Draghijev izbor, glasove bi mogli ‘novačiti’ među vladama Austrije, Cipra, Grčke, Luksemburga, Malte i Nizozemske, zemalja koje se još nisu željele izjasniti o svom favoritu. Imajući na umu vjerojatne protukandidate Yvesa Merscha iz Luksemburga, Erkki Liikanena iz Finske i Nouta Wellinka iz Nizozemske, redom slabije kandidate, malo je vjerojatno da će Njemačka odlučiti opstuirati Draghijev izbor, koliko god joj, čini se, nije po volji.
