VJEROVNICI

Pokušaj da se naplati dugovanje u Hrvatskoj sve se više čini kao pokušaj seljačke obitelji iz dječje ruske priče da iščupa repu. Povuci, potegni – iščupati ne mogu. Za razliku od priče u kojoj prirodni neprijatelji (ljudi, pas, mačka i na kraju miš) zajedno uprežu napore za zajedničku stvar, u domaćoj gospodarskoj stvarnosti svi u lancu – banke, država, tvrtke i radnici – oprezni su u strahu da na kraju svoju nagradu ne dočekaju. Svi zajedno lakše dišu dok su u nekakvom kontaktu sa sljedećim svojim dužnikom u lancu, jer je tada moguć dogovor i reprogramiranje duga. Kako kaže konzultant Željko Perić, vjerovnici su kod nas uglavnom strpljivi, ali se zato lanac nelikvidnosti širi.

Zakašnjele mjere Vjerovnik kojemu strpljenje ovih dana ipak curi jest država. Zato je pokrenula ubrzane stečajne postupke nad tvrtkama u blokadi u razdoblju duljem od 60 dana koje ne podmiruju svoje obveze i nemaju zaposlene. Kako poručuje Ministarstvo financija Martine Dalić, sve radi sprječavanja akumulacije nelikvidnosti i uvođenja reda u financijskom sustavu. Posla ima dovoljno. Podsjetimo, prema podacima Fine potkraj veljače ove godine u dugotrajnoj blokadi (više od 360 dana) bile su 18.974 tvrtke bez zaposlenih, što čini 73 posto od ukupnog broja pravnih osoba u dugotrajnoj blokadi, a ukupan dug tih pravnih osoba iznosi 13,5 milijardi kuna ili 53,8 posto od ukupno 25 milijardi kuna prijavljenih neizvršenih osnova za plaćanje pravnih osoba u dugotrajnoj blokadi.

• Bilo bi bolje da se s mjerama reagiralo mnogo prije. Kašnjenja i udomaćeni rokovi plaćanja te kumulirane obveze sada su jako teško rješivi u kratkom vremenu. Saniranjem građevinskog sektora mjerama poticanja prodaje ili najma nekretnina može se riješiti jedan manji dio problema, ali ostat će puno dugovanja koja su definitivno nena plativa. Država također treba inicirati, prvo na svome primjeru, skraćenje rokova plaćanja – kaže Perić. Najjači vjerovnici u lancu, banke i njihovi dužnici, najčešće zajednički pokušavaju riješiti situaciju imajući na umu zajednički cilj nastavka poslovanja, međutim, i banke svoj danak plaćaju lošim kreditima plasiranima prije svega u građevinskom sektoru. Iako banke priznaju rast loših kredita te zahtjeva za reprogramiranjem dugova, oprezne su.

Banke reprogramiraju – Raiffeisen banka nije imuna na navedena negativna kretanja na tom tržištu te je svakako zamjetan uzlazni trend loših kredita, no potpuno kontroliramo proces naplate odnosno već u ranoj fazi pristupamo rješavanju teškoća – objašnjavaju iz banke. Kako bi situaciju sanirali prije nego što postane nerješiva, banke nastupaju proaktivno prema klijentima i same traže znakove potencijalno loših plasmana prema kojima se nastupa proaktivno (naprimjer, otplatni planovi se usklađuju s očekivanim priljevima novca i slično). Ovisno o individualnoj situaciji klijenta, njegovoj mogućnosti te spremnosti u daljnjem podmirivanju obveza ide se u restrukturiranje dugova kako bi se izbjegao proces prisilne naplate sudskim putem.

I dok tvrtke u problemima uglavnom spremno slušaju svoje banke, ako je vjerovnik radnik kojemu nisu isplaćene plaće, komunikacija u principu slabo funkcionira. Štrajkovi i blokade zgrada u očajnim pokušajima da se dođe do zarađenog novca dio su hrvatske svakodnevice. Kako kaže Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge sindikata, za razliku od stranih država u kojima tvrtke koje se nađu u teškoćama mogu provesti cijeli stečajni postupak tako da prosječni radnik nije ni svjestan što se događa, u Hrvatskoj je uspješnost naplate potraživanja u stečaju u najboljem slučaju oko 30 posto, pri čemu su male, srednje tvrtke i obrtnici zadnji u lancu.

HUS nije nikada do sada zahtijevao pokretanje stečaja nad nekom tvrtkom jer u našoj državi to predstavlja smrtnu presudu te tvrtke i kraj mogućnosti da radnici ikad vrate svoja potraživanja – objašnjava Matijašević te naglašava kako bi prva u nizu mjera s pomoću koje bi sustav naplate profunkcionirao bila isplata PDV-a po naplati, na što bi trebali imati pravo ponajprije mali i srednji poduzetnici koji ovise o velikim tvrtkama u lancu koje su često trome i neredovite u plaćanju i puštuju da se dugovi akumuliraju.

I dok banke i radnici pokušavaju u pravilu izbjegavati stečajne postupke, neplaćeni dugovi u Hrvatskoj dosegnuli su nevjerojatnih 35 milijardi kuna.

Tvrtke vjerovnici zato se snalaze kako mogu. Glavni direktor HUP-a Davor Majetić objašnjava da se poslodavci rijetko odlučuju na sud, jer iskustvo govori da je vjerojatnost naplate, osobito u vremenski prihvatljivom roku, mnogo manja nego kod dogovora s dužnikom.

Naravno, najlakše je kada se s dužnikom komunicira pa je neki dogovor moguć, međutim, male tvrtke nemaju autoritet jedne banke. Kako kaže Mario Stipanović, direktor tvrtke za izradu web-stranica Web.burza, jedinstvenog rješenja nemaju pa se naplaćuju na razne načine.

• Mi čekamo dok možemo, a zatim ako ne ide plaćanje novcem, katkad riješimo problem kompenzacijama. S nekim tvrtkama s kojima dugo surađujemo, a koje su naši dobavljači, to funkcionira uredno. Međutim, mnogo njih kasni, a neke na kraju i tužimo – objašnjava Stipanović te naglašava kako je čekanje skupo i uglavnom se ne isplati jer čak i ako dužnik naposljetku plati, zna se dogoditi da onda tvrtka kasni s plaćanjem svojih obveza pa na to na kraju plaća kamate. No što se događa kad je dužnik jako velika tvrtka? Već su brojni primjeri pokazali da stečaj uglavnom ne znači dobru vijest pa se u većini slučajeva izbjegava. Kako bi se nastavila djelatnost, vjerovnici mogu ući u vlasničku strukturu pa djelovati na tvrtku iznutra ili se mogu dogovoriti i dug jednostavno oprostiti.

Kako kaže Hrvoje Prpić, osnivač HG Spota, tvrtka je u pregovorima da se dio duga otpiše: – Naši vjerovnici izvrsno su upućeni u stanje u tvrtki, što je bitno jer smo u procesu rekonstrukcije. Zato se nadam da će i pregovori biti uspješni. Stečaj bi u urednim okolnostima bio dobro rješenje, međutim, kod nas je stečaj Peveca rijedak primjer uspješna provođenja – kaže Prpić te naglašava kako općenito nije dobro da vjerovnici de facto upravljaju tvrtkama umjesto njihovih uprava. Treba postojati fer odnos između obje strane. Međutim, za ambiciozne katkad ni to nije dovoljno. Kada se poklope okolnosti, pravi sektor djelatnosti, izvrstan proizvod i Uprava, tvrtka iz okrutnoga svijeta neplaćanja izlaz potražuje – u izvozu. Stjepan Talan, član Uprave Solvisa, tvrtke koja se bavi proizvodnjom i distribucijom solarnih fotonaponskih modula, kaže kako nije mogao predvidjeti sve probleme na domaćem tržištu: – Mi smo mislili da će se domaće tržište razviti u svakom smislu, i tržišnom i financijskom. U međuvremenu, mi smo svoj posao usmjerili izvan granice i ondje gradimo svoj rast. Savjetujem svim drugima koji imaju proizvod za izvoz da učine isto – kaže Talan.