Retrospektiva Zlatka Šulentiića

O slikarskom talentu i inspiracijama jednog od velikana hrvatskog slikarstva u najnovijoj kritičkoj retrospektivi otvorenoj u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu svjedoči 120 izabranih djela, ponajviše slika.

Da je Zlatko Šulentić za života naslikao samo mladenačku, brzopoteznu zlatnožutu ‘Jesen’ s tri žene u razgovoru, sezanovski razbarušenoga ‘Čovjeka s crvenom bradom’, savršeno modernu kompoziciju prostore pariškog Place du Tertre (1930.) te seriju portreta oca, žene i autoportrete – zasigurno bi bio na visokome mjestu u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Sva je sreća da je nacrtao i naslikao mnogo više djela u kojima su uživali najprije njegovi suvremenici i posjetitelji Proljetnoga salona, kojemu je bio jedan od osnivača, a danas kulturni baštinici.

O njegovu slikarskom talentu i inspiracijama u najnovijoj kritičkoj retrospektivi otvorenoj u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu danas svjedoči 120 izabranih djela, ponajviše slika. Nekoliko Šulentićevih raskošnih kolorističkih portreta i krajolika čuvaju sve važnije hrvatske muzejske ustanove, ali i privatni kolekcionari čije su umjetnine posuđene za ovu izložbu. Razgledanje Šulentićevih djela osigurava se prvi put ovako sadržajno četdeset godina poslije zadnje veće retrospektive priređene u Modernoj galeriji neposredno poslije slikarove smrti. Retrospektivni izložbeni pregled tako nam u Umjetnički paviljon donosi slike koje svjedoče o visoku položaju i važnosti koju je taj slikar (rođen u Glini 1893., umro u Zagrebu 1971.) ostavio u našem vremenu i prostoru. Kao što navodi dr. sc. Ivanka Reberski, autorka retrospektive, Šulentić je jedan od najzražajnijih predstavnika našeg espresionizma u drugom desetljeću 20. stoljeća. Još je prije slikom ‘Čovjek s crvenom bradom’, za nas nekoliko desetljeća nedostupnom u Ženevi, gdje je zaostala nakon izložbe, ostvario kapitalno djelo hrvatskog sezanizma. Tridesetih godina znao je slikar intervenirati u čvrst ‘plastični’ stil novih realizama specifičnim fluidnim omekšanjem boja i oblika.

Religijske slike obilježile su njegov život. Budući da je živio u neposrednoj blizini crkve na Ksaveru, od 1964. do 1968. mnogo je radio za ksaverski franjevački samostan (‘Posljednja večera’) koji do danas čuva velik dio njegovih crteža još iz doba studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti. Svoju je zamisao biblijskih motiva realizirao istim stilskim rječnikom kao svjetovne teme. Po tome je njegov sakralni opus jedan od najzanimljivijih doprinosa temama hrvatskoga sakralnog slikarstva druge polovine XX. stoljeća. Slika ‘Propovijed na gori’ njegov je posljednji autoportret. Sve do kraja svojega stvaralaštva, čiji je raspon dosegnuo šest desetljeća, zadržao se visoko na ljestvici kvalitete. Mijenjao je slikarski rukopis, za razliku od većine svojih kolega koji su pod teretom godina gubili svježinu i vitalnost. Brzopoteznim širokim plohami i mrljama koje isijavaju svjetlot razgrađivao je oblike u krajoliku kombinirajući ih s prozirnim opnama boje. Na kraju životnog i stvaralačkog puta bio je na korak do apstrakcije.