Pronađi više dobre glazbe!

Što i tko jamči da je proizvod doista ekološki? Tradicionalna proizvodnja nije nužno ekološka, iako većina ljudi upravo to misli. Zapravo, riječ je samo o tradicionalnoj tehnologiji ili recepturi – a sastojci mogu biti kojekakvi.

Ako je hrana, onda može biti samo zdrava. Ne postoji sintagma ‘nezdrava hrana’ – taj će prehrambeni aksiom u svakoj prilici izvući za-griženi agronomi i nutricionisti. Prije 40-50 godina nitko razuman ne bi im mogao kontrirati. No u post industrijskoj epohi, u kojoj je sve manje čistog zraka, neonečišćenog tla i bistrih, zdravih kiša, taj je aksiom prilično poljuljan. Dovoljno je samo sjetiti se posljednje kineske epizode s plastičnom rižom koja je neobjašnjivo slabašno prošla u medijima. Kinezi su, naime, ‘izumili’ kombinaciju krumpira i plastike za savršen (i jeftin!) izgled tog iznimno traženog ugljikohidrata. Koncentracija plastike tolika je da umjesto dvije šake riježe komotno možete pojesti cijelu plastičnu vrećicu. No i bez te smrtonosne novotarije hrana je sve manje zdrava. Pesticidi i razni drugi otrovi kojima je prskamo i ubrizgavamo ih u kuru ne bi li voće i povrće dulje ostalo primamljivo vratili su nas na put naših djedova i baka. Seljačko je ‘in’, nosi se organsko, eko, bio. Vraćamo se svemu onomu što kao klinici nismo cijenili dok smo posjećivali selo, tražimo izgubljene mirise i okuse sočnih jabuka, krušaka, rajčica, tikvica, lubenica…

Upravo to znači ‘eko’ (sinonimi su ‘prirodno’, ‘organisko’, ‘bio’, svi znače isto). Riječ je o čistoj poljoprivrednoj proizvodnji u harmoniji s prirodom, proizvodnji koja poštuje naše zdravlje i okoliš. Biološki uzgojeni proizvodi rasli su baš kao nekada, slijedeći svoj prirodni ciklus u ritmu izmjene godišnjih doba. Tako se čuva njihova esencija, prirodna ravnoteža između svih hranjivih tvari, minerala, vitamina, esencijalnih masnih kiselina.

Od polja do stola proizvodi se isključivo prirodno, bez uporabe pesticida kemijskog podrijetla (raznih herbicida, insekticida, fungicida), antibiotika, bojila, konzervansa i pojačivača ukusa. Uzgaja se na čistim poljima, daleko od prekrcanih cesta, industrije ili gradskih naselja, za dohranu se rabi kompost, zeleno preoravanje (zaoravanje dušikom bogatih kultura) i rotacija kultura koje se uzgajaju, baš kao nekoć. Za zaštitu se rabe prirodni mehanizmi kao što je sadnja biljaka od čijih mirisa i u prirodi bježe kukci ili paraziti.

Kupiti eko ili konvencionalno, stvar je vlastita afiniteta, no nitko ne može ustvrditi da izbora nema. Nekoliko je trgovina više od desetljeća na tržištu (Gea, bio&bio), otvaraju se nove (Garden), a i na tržnicama je sve više proizvoda s ekocertifikatima. Osvješteni kupci rado kupuju domaće ekoproizvode dokazane kvalitete.

Koliko nam je važno jesti zdravo, potvrdio je i najveći domaći trgovački lanac Konzum koji je u 30-ak svojih trgovina odvijao kutak za Ekozonu. Ondje se kupuju ekopahuljice, orašasti plodovi, sjemenke, suho voće, žitarice, tjestenina, mahunarke, ulje, ocat, začinski umaci, zimnica, sokovi, brašni te svježe voće i povrće. Proizvodi u sklopu brenda Ekozone (proizašao je iz Biovege, odnosno spoj je dvaju brendova – bio&bio i Konzuma) potpuno su prirodni, bez aditiva i pesticida te bez dodatka šećera. I, što je još važnije – domaći su.

Pogledamo li unatrag, prvo se na ekotržištu, još u bivšoj državi, pojavilo ekoinjanje Zrno čiji se proizvodi i danas prodaju u trgovinama bio&bio. U toj priči, unatoč ozbiljnim tekućim problemima s plaćanjem dugova, teško je zaobići i Mavrovića. Riječka Demetra nametnula se pak kao pouzdan proizvođač kruha, kolača, tjestenine, pita, kroasana, a vegani već podulje uživaju u samoborskom brendu Annapurni koji proizvodi organski i ukusni tofu, seitan, tempeh, sojine jogurte. Sve je više obiteljskih poljoprivrednih imanja čiji proizvodi nose oznaku ‘eko’. I najčešće nije riječ samo o žitaricama, voću i povrću nego i mesu, bilo svinjetini, govedini, piletini bilo janjetini.

No osvješteni će se kupac najprije pitati što i tko jamči da je nešto doista ekološko. Naime, tradicionalno proizvedeno ne znači da je ekološki, iako većina ljudi ima upravo takvu asocijaciju. U stvarnosti to govori samo o tradicionalnoj tehnologiji ili recepturi, a sastojci mogu biti kojekakvi.

Od 2007. to jamči zeleno-bijela markica na kojoj piše ‘Hrvatski ekoproizvod’ i koja se dodjeljuje samo na jednu godinu. Pitate li se zašto su ekoproizvodi skupi, trebate znati da treba ispuniti mnogo preduvjeta za uzgoj i proizvodnju, ali i postupak dobivanja markice treba platiti više od deset tisuća kuna. Svake godine.

Međutim, što s proizvodima (na tržnici ili bilo gdje drugdje) koji se prodaju kao domaći, prirodni, eko, a nemaju ekomarkicu? Bit će ih sve više jer smo lani površinu pod ekološkom proizvodnjom povećali za 50 posto, s 14 tisuća na otprilike 23 tisuće hektara, što je sada otprilike dva posto obradivih površina. Do 2016. takvih bi površina trebalo biti čak osam posto. Tada će biti još teže prepoznati istinski prirodno. Znalci poručuju: vodite se zdravim razumom: jagode usred žime u Hrvatskoj sigurno nisu izrasle na idiličnoj gredici u Zagorju, ali ne moraju biti nezdrave čak i ako su iz staklenika u Nizozemskoj, pogotovo ako imaju certifikat. Jesu li ukusne, to je drugo pitanje.

Ekološki je uzgoj sâm po sebi teži i stvara manje prihoda, pa se zapitajte ako gospodarstvo može proizvesti velike količine organskog proizvoda. Malo natučene, kvrgave i točkaste jabuke ne moraju biti lijepe, ali najčešće odišu mirisom prošlih vremena, ukusne su i sočne. Trudite se jesti i kupovati najmanje prerađene proizvode, najščinije prirodnom obliku, jer svaka prerada hrani oduzima prirodna nutritivna svojstva.

Internet je prepun informacija. Dvojite li što i kako kupovati, neprofitna organizacija Environmental Working Group analizirala je više od stotinu tisuća proizvoda i dala pregled vrsta proizvoda više onečišćenih pesticidima i sličnim kemikalijama, preporučuje kad je bolje kupovati nešto skuplje bioproizvode te obavještavaju koje se poljoprivredne kulture rabi manje dodataka, zbog čega je i industrijski uzgoj prihvatljiv.

Znalci će rijetko upozoriti na to da uz oznaku ‘eko’ obično dolazi i oznaka ‘GMO free’. Ne upozoravaju samo teorije urote i antiglobalistički William Engdahl sa svojim ‘Sjemenom uništenja’ na to da više nema sjemenaka koje nije genetički preinačeno, barem kad je riječ o najrasprostranjenijim žitaricama poput kukuća, pšenice, soje. No i tada je eko, nedvojbeno, bolji izbor od konvencionalnoga.