Coco Chanel

Još od Coco Chanel svjetskim je modnim kreatorima jasno da u svaki svoj modni predmet moraju utkati i priču o njegovu nastanku. To kupca vezuje uz predmet, a kreatoru donosi status prepoznatljivog i jedinstvenog brenda.

Kad je na putu u Pariz poginuo njezin voljeni Englez, u automobilu je nakon nesreće pronađen bijeli šal. Taj će šal poslije postati zaštitni damska znak. Coco je mjesecima poslije gubitka nosila malu crnu haljinu i bijele perle. Taj je ‘look’ do danas ostao simbol ženstvenosti, gracioznosti, a mala crna haljina neizostavni modni predmet u ženskom ormaru.

Još kad se početkom 20. stoljeća parobrodom odlazilo na prekomorska putovanja, žene su sa sobom nosile velike vreće za rublje. Te iste vreće za prljavu odjeću Vuitton je poslije izvršno unovčio i pretvorio u jedan od najprodavanijih ženskih, ali i muških modnih dodataka u svijetu.

Danas svaki modni laik zna da je Coco Chanel lansirala prvi ženski parfem i da je tvorac male crne haljine te da je Louis Vuitton otvorio prvu modnu trgovinu u poznatoj pariškoj modnoj ulici Rue de la Paix. Istina je da su te ikone doista obilježile modnu scenu proteklog stoljeća, ali nijedna od navedenih tvrdnji nije točna. Punih deset godina prije vrckave i snalažljive Coco prvi kreatorski parfem lansirao je francuski dizajner Paul Poiret, za koga mnogi laici ipak nisu čuli. Taj je njezin suvremenik održao prvu modnu reviju u svijetu s orijentalnim kreacijama izazvavši senzacionalne reakcije pariške publike. Upravo je on dizajnirao malu haljinu. Poiret je bio talentiran i inovativan, ali samozatajan, nenametljiv, što je nekoć skromna krojačica Chanel itekako dobro iskoristila.

Inovator i dizajner Paul Poiret jednostavno se nije znao predstaviti kao Coco. Iako je u bogataškim krugovima bio itekako cijenjen, marketing mu je bio loš.

Bez obzira na to što je Balenciaga usavršio različite krojeve haljina poput chemise ili pak bluze bez ovratnika, Dior se smatra inovatorom toga najlegantnijeg ženskog odjevnog predmeta. Tako je linijama u obliku osmice, slova ‘h’, ipsilona ili najpoznatije A-linije brendirao svoj potpis.

Muza za najskuplju torbu na svijetu, tzv. birkinicu, bila je prelijepa glumica Jane Birkin. Hermèsovu direktorju Dumasu Jane se požalila da u malu Hermèsovu torbicu baš ništa ne stane. Opisala mu je idealnu torbu: lijepa, ali s dovoljno prostora za sve papire. Glumica ni nakon 27 godina ne može vjerovati da je torba toga prestižnog brenda dobila ime po njoj i da je toliko popularna.

Premda je Poiret doista zadužio modni svijet mnogim vrhunskim kreatorskim dostignućima, danas ga samo poneki dizajner tu i tamo spomene ili se nadahne njegovim kreacijama. Primjer je toga jedna od posljednjih revija Alexa McQueena.

Prema mišljenju modnih kritičara, Poiret se jednostavno nije znao predstaviti kao Coco. Iako je u bogataškim krugovima bio itekako cijenjen, njegov marketing bio je vrlo loš. Sličnu je profesionalnu priču proživjela i talijanska kreatorica Elsa Schiaparelli, prva dama koja je izrađivala šešire i ženske kostime strogih linija s remenom, upravo onakve kakvi su danas u modi. Međutim, nitko ih više ne poistovjećuje s nadahnutom Talijankom, nego se pojam ženskih kreacija isključivo veže uz Diora, Coco i Balenciagu. Nije sporno da su ta velika modna imena.

Dizajneri su se čvrsto držali uz lijepe glumice jer su znali da su one najbolji ‘marketingi instrumenti’.

Visoke potpetice najčešća su ženska slabost. To je na umu imao i Francuz Christian Louboutin u izradi kolekcije ženskih cipela. Možda njegove kreacije ne bi bile u modnom vrhu da sasvim slučajno nije uzeo crveni lak svoje tajnice kako bi uoči revije obojio potplat na cipelama iz nove kolekcije. Nije mogao ni pretpostaviti da će to izazvati veliko oduševljenje muške i ženske publike, no brzo se snašao pa je crveni potplat pretvorio u zaštitni znak svojih potpetica.

Međutim, znala je da će pojedini modni predmet postati poznat ako u nj utka priču o njegovu nastanku. Nijedan njezin izlazak u javnost nije bio dokoličarenje; pomno je birala s kim će biti viđena i komu će prići u društvo te o čemu će razgovarati. Čak je i veze s muškarcima koji su pripadali utjecajnoj društvenoj eliti iskorištavala za vlastitu promidžbu bez obzira na takozvanu emancipiranost i snagu kojom je zračila.

Do danas je ta francuska mudrica ostala vrlo vješta samouka menadžerica, a Poiret i Schiaparelli samo cijenjena kreatorska imena, ali samo u znalačkim modnim krugovima.

Neosporno je nadalje da je Christian Dior začetnik New looka početkom pedesetih, međutim njegov uzlet u modni vrh omogućila je Carmel Snow, tadašnja glavna urednica glasovitog modnog časopisa Harper’s Bazaar. Dior je takvu priliku prigrlio ne samo kao medijsko eksponiranje za jednu sezonu nego je mahnito nastavio gurati svoje kreacije u javnost, shvativši koliko je važno biti medijski praćen, čak i onda kad ga je modna kritika pljuvala.

Dosjetljiv je bio i francuski kolega Louis Vuitton koji se oko 1950. osamostalio u izradi kovčega i shvatio da svaki mora imati svoju šifru i izdvajati se od drugih ne samo izradom nego i osobitošću i prepoznatljivošću.

Vuitton je uvijek imao na umu da je još sredinom 1850. C. F. Worth izmislio visoku modu i da će njegove haljine biti jedinstvene samo ako na njih stavi etiketu sa svojim potpisom. Taj će patent poslije proslaviti Vuittona i plejadu svjetskih dizajnera, ali ne i nesretnog Wortha čije je ime u modnoj povijesti ostalo zabilježeno samo u prvom recima o začecima modne industrije.

Svakako, kad se počela stvarati filmska industrija, tadašnji su se dizajneri čvrsto držali uz lijepe glumice jer su znali da su one najbolji ‘marketinški instrumenti’ za popularnost njihovih kreacija i, konačno, rasprodaju.

Danas uopće nije važno za koju je ulogu Audrey Hepburn bila nominirana za Oscara 1954., ali svaka zaljubljenica u modu zna da se na glamuroznoj dodjeli pojavila u prekrasnoj bijeloj haljini koju je kreirao Givenchy, inače Balenciagin učenik. Međutim, i to se izbrisalo iz modnih redaka jer Givenchyju poslije uopće nije odgovaralo da se spominje u tom kontekstu.

Yves Saint Laurent pak, kao i Cardin, svoj je zanat ispekao kod Diora. Time su se ponosili sve dok sredinom šezdesetih Y. S. L. nije proglašen najmodernijim kreatorom tog vremena.

Bilo je važno prepoznati trenutak i smonio izaći na javnu scenu. Ni Coco, ni Vuitton, ni Dior nisu imali profesionalni put posut ružinim laticama, ali su upornošću, znanjem i kvalitetom itekako utabali put modnoj industriji koju bi s pravom, da su živi, mogli nazvati svojom.