SJEMENARI

Ove godine Ministarstvo poljoprivrede dopustilo je malim poljoprivrednicima sijanje necertificirane pšenice, tzv. tavanuše, zbog čega već nekoliko mjeseci traje tihi rat između gospodarske interesne udruge Hrvatskog sjemena i Hrvatske poljoprivredne komore. Posljednji pokušaj sjemenara potkraj ožujka da se u zakon ugradi obvezna naplata autorskih prava – licencije na tavanušu dobivenu iz prošlogodišnje pšenice, zasijane pak certificiranim sjemenom, još je zaoštrila te odnose. Dozvola za sijanje pšenice tumači se u javnosti i predizbornim potezom ministra Petra Čobankovića, što je za neku drugu priču, no i poljoprivrednici priznaju da je proizvodnja domaćeg sjemena jedna od najkvalitetnijih u svijetu. Tri su najjača proizvođača Poljoprivredni institut Osijek (ravnatelj Zvonimir Zdunić) sa pšenicom, ječmom, sojom i lucernom, zatim Bc institut Zagreb (direktor Daniel Škoro) s hibridima kukuruza, pšenice i ječma i Pioneer sjeme Zagreb (direktor Marko Jukić) s hibridima kukuruza. Toj ekipi možemo pridružiti Agrigenetics iz Osijeka (na čijem je čelu Zvonimir Bede) sa sortama pšenice.

Kad je pak riječ o ratarskom bilju, ističu se Kutjevo, Belje, PIK Vinkovci, suhopoljska DIBA, PIK Nova Gradiška, Novi Žitar iz Donjeg Miholjca, osječki Novi agrar i daruvarski Poljodar. Vrlo je teško reći koliki su tržišni udjeli jer akteri na tom tržištu zbog nekih svojih razloga nisu htjeli surađivati u ovoj priči, iako ne znamo što mogu kriti ako se već diše kvalitetom. Na naš upit spremno je odgovorio jedino direktor Bc instituta Škoro, a u istraživanju mnogo su nam pomogli i predsjednik Skupštine Hrvatskog sjemena Stanko Krešić i Hrvatska gospodarska komora.

Sjeme se proizvodi na 25 tisuća hektara na kojima se, primjerice, dobije 10 tisuća tona kukuruza (što je velika količina i u svjetskim razmjerima), 50 tisuća tona pšenice, a soje 6.000 tona. Bc Institut na domaćem tržištu sjemena, tvrde u toj tvrtki, zauzima 50 posto kukuruza i s Pioneerovim sjemenom okosnica je na tom tržištu. Velik udio ima i u zobi (60 posto), tritikali (80 posto), travi (40 posto), djetelin (40 posto). U pšenici je nešto ‘skromniji’ (17 posto), s ječmom zauzima 20 posto, a sa sojom 15. Međutim, ni to nisu male brojke jer treba uzeti u obzir da je danas na tržištu, kao što kažu u Hrvatskom sjemenu, 300-tinjak tvrtki od kojih nisu baš sve najkvalitetnije. Spomenute vodeće tvrtke, ali i mnoge koje ne spominjemo, ili imaju svoje institute ili blisko surađuju s njima, što im je prednost. Procjena Bc instituta da je crnog tržišta nešto više od pet posto jasno govori da je barem s te strane situacija prilično dobra. Razine kvalitete različite su, ali kod spomenutih su najkvalitetnije. Naravno, sigurno će, prema njihovu kriteriju, ne prihvatiti li se zakon, i tavanuša povećati postotak crnog tržišta.

Prihod Bc instituta prošle je godine bio 90-ak milijuna kuna, što je pad od 10-ak posto. Situacija u sjemenarstvu inače prati onu u poljoprivredi, zato sjemenari očekuju da će nakon ulaska Hrvatske u EU porasti i proizvodnja sjemena. Ukupna je vrijednost tržišta 900 milijuna kuna, od čega na domaćem proizvođača otpada otprilike 65 posto, ostalo je uvoz (320 milijuna kuna). Primjerice, tržište kukuruza vrijedi 250 milijuna kuna, pšenice 150 milijuna kuna, a ječma 25 milijuna. Najveći su uvoznici Pionner sjeme Zagreb, Sjemenarna Zagreb, Miagra Zagreb, Mladen Commerce Vinkovci i Marcon Varaždin, a najviše uvozimo iz Nizozemske, Italije, Mađarske, Njemačke, Francuske i Srbije. Upravo je iz vanjskotrgovinske bilance vidljivo, upozoravaju iz HGK, da je potpuno zanemarena domaća proizvodnja sjemena nekih vrsta poljoprivrednog bilja (sjemena krmnog bilja, suncokretova sjemena, sjemena šećerne repe, krumpira i svih povrtnarskih kultura te rasadnička proizvodnja). Stanko Krešić iz Hrvatskog sjemena, udruga čije članice organiziraju 90 posto proizvodnje u Hrvatskoj, kaže da je razlog tomu pogodovanje uvoznim lobiju i da je većina proizvodnje sjemena navedenih vrsta poljoprivrednog bilja u našoj zemlji bila veoma uspješna te da bi i danas mogla biti takva i ekonomski isplativa.

Kad je pak riječ o izvozu, vrijednom 75 milijuna kuna, tri vodeće tvrtke najveći su izvoznici. Najviše izvozimo kukuruza (prema HGK-ovim podacima 4.000 tona, čija je vrijednost od devet do 13 milijuna dolara), od čega najviše koristi imaju Bc institut i Pioneer. Najbolji su kupci u BiH, Srbiji, Rumunjskoj i Mađarskoj, a dobro prolazimo i u Turskoj, Iranu i Portugalu gdje je hrvatsko sjeme na visokoj cijeni. Primjerice, gotovo trećinu svojih prihoda Bc institut ostvaruje od izvoza. U Srbiji ima jedan posto tržišta zbog poslovanja tamošnjih domaćih kompanija, još više zbog multinacionalki, ali u BiH ima zavidnih 20 posto. Inače, direktor te tvrtke Škoro ističe da su im na tržištu sjemena kukuruza najjača konkurencija spomenute inozemne multinacionalne kompanije (Pioneer, Syngenta, KWS…), a na tržištu sjemena ostalih kultura domaći oplemenjivačke tvrtke, u prvom redu Poljoprivredni institut Osijek. Škoro kaže da stranu konkurenciju poštujte zbog organiziranosti i inovativnosti, poglavito u marketinškom dijelu.

Međutim, zamjeramo joj preveliku agresivnost prema potrošačima i donekle omalovažavanje domaćih kuća. Domaću pak cijenimo zbog postizanja zajedničkog cilja svih hrvatskih oplemenjivačkih kuća da se tržištu ponude kvalitetne i konkurentne sorte i hibridi – kaže Škoro.

Na domaćem terenu ipak ima problema, napominju u Hrvatskom sjemenu, jer osim kvalitetnih domaćih tvrtki i uvoznika ima onih koji uvoze sve i svašta. Nije pritom riječ o prejakom kunskom tečaju ili drugoj ekonomskoj mjeri, nego o administrativnim mjerama koje na neki način koče razvoj tržišta. Tako u toj udruzi podsjećaju na to da su prije bila organizirana karantenska polja pod izravnom kontrolom državne službe za zaštitu bilja na kojima se ispitivalo zdravstveno stanje sumnjivog uvezenog sjemena. Više ih nema, ali to nije sve, jer više nije obvezno sve sjeme iz uvoza podvrgnuti tzv. vegetativnim pokusima radi kontrole sortnosti, podrijetla i kvalitete.

Nije nam jasno zašto se dopušta takav, preliberalan, uvoz sjemena, kakva nema ni u jednoj zemlji EU. Jedini je razlog, možda, što se državni proračun brže puni carinskim nametima od uvoza sjemena u odnosu na doprinose iz njegove proizvodnje – razmišlja Krešić.

Tržište sjemenom poljoprivrednog bilja u posljednjih se pet godina smanjuje zato što se smanjuju površine s najzastupljenijim kulturama (pšenica i kukuruz) i zato što nema dovoljno državnih potpora za proizvodnju tih kultura. Škoro kaže da Bc institut prima potpore po poljoprivrednoj površini od 600 hektara, a kao registrirana znanstveno-istraživačka institucija za nekoliko znanstvenih projekata dobiva potporu od 0,5 posto godišnjih prihoda. Krešić smatra da se vodi pogrešna politika proizvodnje merkantilne robe samo za domaće potrebe, zanemarujući izvoz, bez obzira na sve veću potrebu za hranom na svjetskom tržištu. Posljedica je manja potražnja sjemena. Nisu se naše primjerene kulture koje bi zamijenile površine na kojima su se nekoć sjali kukuruza i pšenica, svake je godine sve više nezasijanih površina. Jedino rastu površine pod sojom, zbog stabilnosti proizvodnje i cijene, sve drugo ili stagnira ili pada.