U ovom trenutku IN2 radi u 34 bolnice, što je više od 50 posto svih hrvatskih bolnica. Proizvod se razvija svakodnevno zbog stalnih zakonskih promjena ili sve zahtjevnijih korisnika koji traže nove mogućnosti sustava, kaže Branka Lasić, izvršna direktorica Sektora zdravstva u IN2 d.o.o. i predsjednica Uprave tvrtke Grad d.o.o. Tvrku Grad prije nešto manje od dvije godine preuzela je IN2 grupa. Branka Lasić, izvršna direktorica Sektora zdravstva u IN2 d.o.o. i predsjednica Uprave tvrtke Grad d.o.o., prisjeća se kako su si tada zacrtali nekoliko ciljeva – rast poslovanja oko 100 posto, razvoj novoga bolničkog sustava i širenje na područje regije. Rast su, kaže, ostvarili već u prvoj godini poslovanja, a s 20 zapošlenih, koliko ih je imao Grad u trenutku preuzimanja, narasli su na pedesetak ljudi. Počeli su, kaže, razvoj novog bolničkog sustava, prve module nove verzije očekuju do ljeta ove godine, a nakon toga radit će se lokalizacija za područje regije. Ostvarili su sve ciljeve i rezultatima su više nego zadovoljni.
- Koliko se, prema vašem iskustvu, u Hrvatskoj ulaže u informatičku potporu zdravstvu? – S obzirom na to da veliki dio izdvajanja potiče iz vlastitih sredstava sudionika kojih ima više, do takvih je informacija teško doći, no pretpostavljam da HZZO njima raspolaže. Ali s obzirom na stanje u bolnicama koje su najveći potrošači u dijelu zdravstva u kojemu smo prisutni, očito je da se ne ulaže dovoljno. Iako su izdvajanja za informatiku na području zdravstva i u zapadnim ekonomijama daleko niža od primjerice financijskog sektora ili sektora telekomunikacija, analitičari govore da se oko tri posto budžeta bolnica izdvaja za informatiku. Kod nas su ti iznosi čak i nekoliko desetaka puta manji. To znači da se štedi na opremi, softveru, ljudima. Oprema je kapitalizirana tako da zadovoljava isključivo osnovne potrebe, ne postoje redundantne lokacije koje bi preuzele funkciju u slučaju ispadu sustava, ponegdje nije čak moguće ni osigurati adekvatno testno okruženje na kojem bi se aplikacije testirale prije puštanja u produkciju. Softveri su nabavljeni raznim kanalima, nešto kupnjom, nešto iz donacija, a dio putem CARNeta. Održavanje softvera doživljava se kao dodatni trošak, a ne kao investicija u njegov razvoj, i nastoji se svesti na minimum ili posve izbjeći. Sve navedeno u konačnici znači da razvoja praktički nema, nego se osigurava samo hladni pogon. Broj ljudi zaposlen u informatičkim službama daleko je ispod potreba. Neke naše bolnice nemaju nijednog informatičara, dok u najvećim kliničkim bolničkim centrima, što su ustanove s oko 3.000 do 5.000 zaposlenih, radi u prosjeku desetak ljudi u informatici. No, pomaci se ipak osjećaju u jačanju svijesti da su ulaganja u informatiku nužna; korisnici postaju sve zahtjevniji, traže sofisticiranije sustave. Jača i svijest svih sudionika sustava o važnosti sigurnosti podataka kojima bolnica svakodnevno raspolaže, iako se zbog nedostatka sredstava na tom polju radi malo ili gotovo ništa.
U čemu su glavni izazovi u pružanju IT podrške hrvatskim bolnicama? – Uzmemo li se u obzir uvjeti u kojima se radi, izazovi su na svakom koraku. Primarni cilj je osigurati koliko-liko normalan rad sustava, dakle učiniti sve da bolnica ne stane. To često znači preuzeti na sebe i poslove podrške, i osiguravanje opreme ako zatreba, i odgovornost za sustav koji se isporučuje. Nažalost, situacija se s obzirom na stanje u društvu nije bitno promijenila nabolje u proteklih nekoliko godina. Najveći problem predstavljaju stalni zahtjevi HZZO-a koji su vrlo često prekasno i nedovoljno detaljno objavljeni. To otežava rad nama, koji te dorade moramo isporučiti, bolnicama koje ugrožavaju rad instalirajući na brzinu isporučenu i nedovoljno testiranu zakrpu, te vjerojatno i samom HZZO-u koji podatke prikuplja od bolnica. Ako bi se osigurala adekvatna suradnja s HZZO-om na tehničkoj razini i planirane promjene adekvatno komunicirale, bilo bi nam svima mnogo jednostavnije.
