Državi samo strateško

Tvrtke u većinskom stranom vlasništvu – njih 37 – ostvaruju 37 posto prihoda, ali čak 88 posto dobiti 100 najvećih kompanija. S druge strane, tvrtke u većinskom državnom vlasništvu ostvaruju ukupni gubitak.

Kapitalistički ideal potpuno slobodnog tržišta ne postoji. Isto tako ni kapital nije posve imun na nacionalna obilježja, a vlasništvo je na kraju idealističke balade o tržišnom kapitalizmu bitno čak i u bezličnom globaliziranom svijetu. Sve te mitove srušila je posljednja globalna financijska kriza. To ne znači da u njima nema istine, no očito je da su proklamirana načela u presudnim trenucima podložna ‘korekcijama’. Baš to ovih je dana potvrdio i prvi čovjek Međunarodnoga monetarnog fonda.

• Liberalne teorije o otvorenom tržištu koje su proteklih 30 godina usmjeravale razvoj svjetskoga gospodarstva moraju se izmijeniti iz temelja. U stvaranju makroekonomskog okvira za novi svijet klatno će se barem malo zanijehati od tržišta prema državi – smatra čelnik MMF-a Dominique Strauss-Kahn.

Netom prije Italija je, unatoč proklamaciji o slobodnom tržištu u kojem navodno nije važno tko je vlasnik poduzeća, uskočila u vlak europskih zemalja koje se opiru stranom preuzimanju svojih strateških kompanija.

Kada govorimo o samom vlasništvu, i u teoriji i u praksi svaki od brojnih modela ima svoje prednosti i nedostatke koji ponajviše ovise o tome u kakvom okružju posluju i kakve su same tvrtke. Analiza vlasništva 100 najvećih hrvatskih kompanija, prema Fininim podacima o ukupnom prihodu iz 2009., daje dosta zanimljive rezultate. Isto tako razbija i neke mitove.

Među prvih 100 tvrtki, koje zajedno ostvaruju 244 milijarde kuna prihoda, najveći postotak ili 37 posto čine one u stranom vlasništvu, a ako im se doda i dio tvrtki poput Ine koje imaju raspršeno vlasništvo između brojnih stranih i domaćih (su)vlasnika, udio stranaca još se malo povećava. S druge strane, taj podatak demantira tezu o ‘ra.

Za razliku od države, svaki privatni vlasnik obično ima samo jednu ili nekoliko tvrtki u svom vlasništvu i znatno je zainteresiraniji za praćenje njihova poslovanja. To više, kaže Krešić, jer bolje poslovanje tvrtke privatnom vlasniku sjeda na osobni račun pri isplati dobiti, a u slučaju boljeg poslovanja državne tvrtke ipak se radi o novcu koji sjeda na državne račune, što je novac svih nas građana, a ne pojedinaca, pa bio on i ministar financija ili premijer.

• U svijetu ima primjera odličnih tvrtki u državnom vlasništvu, ali ipak mislim da je u ovom trenutku u Hrvatskoj prikladnije da država zadrži vlasništvo samo nad istinski strateškim tvrtkama i onima koje su prirodni monopolisti. Sve ostalo trebalo bi prodati i prepustiti tržišnom natjecanju. Ne vjerujem da je strateški interes države biti većinski vlasnik jednog dijela hotelskih poduzeća na Jadranu ili neperpektivnih vojnih objekata koji propadaju jer se njima nitko ne koristi – ističe Krešić.

Ekonomski analitičar Damir Novotny također smatra da vlasništvo ne bi trebalo mnogo značiti za upravljanje kompanijom, no ono u hrvatskim uvjetima često puno znači, i to u negativnom smislu. Prema njegovu mišljenju, to je zato što još nije provedena potpuna tranzicija koja bi omogućila i više standardne korporativnog upravljanja.

• Kad je ta tranzicija napravljena, nije bitno je li vlasništvo državno ili privatno. No kod nas državno vlasništvo gotovo u pravilu podrazumijeva klijentelističko upravljanje i iskorištavanje tih poduzeća koja služe za socijalne transfere i slično – kaže Novotny, dodajući da su jedine zemlje u kojima politika još dominira u upravljanju kompanijama Hrvatska, Slovenija, Srbija i Rusija, dok u europskim zemljama država tvrtkama upravlja po logici kapitala, a ne politike.

U strukturi vlasništva prvih deset tvrtki u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj ili Austriji nema državnih tvrtki pa Novotny pretpostavlja da će tako biti i u Hrvatskoj. Doduše, pitanje privatizacije kod nas je sada potpuno zamrlo jer je velik broj protivnika i na desnoj i na lijevoj političkoj opciji.

S druge strane, kompanijama u većinskom vlasništvu domaćih poduzeća najčešće se upravlja, kaže Novotny, po logici obiteljskih tvrtki, što znači da ne vole transparentnost. To je uglavnom i razlog zašto im je teško prikupiti dovoljno kapitala za širenje i zbog čega se ne mogu nametnuti u regiji jer su već sada više-manje prezadužene da bi se nastavile širiti na kreditima. Za najveći razvojni iskorak privatne kompanije u domaćem vlasništvu trebale bi imati i znatno više vlastitog kapitala. To je utakmica u kojoj strane kompanije još uvjerljivo vode.

Među ambicioznijim su iznimkama u većinskom domaćem vlasništvu, primjerice, Agrokor i Atlantic grupa čiji su vlasnici, manje Ivica Todorić, a više Emil Tedeschi, u vlasničku strukturu pustili institucionalne investitore poput EBRD-a.

Analiza vlasništva najvećih kompanija u Hrvatskoj ili barem onih koje ostvaruju više od milijardu kuna prihoda dala bi nešto drukčije rezultate u korist domaćih privatnih vlasnika. Prema tim je rezultatima uvjerljivo najveća kompanija s 27 milijardi kuna prihoda Agrokor Ivica Todorića, a i neki drugi poduzetnici poput Emila Tedeschiha i njegove prema konsolidiranim prihodima mnogo veće Atlantic grupe bolje su pozicionirani na listi najvećih.

Ivan Ergović, vlasnik našičke Nexe grupe, sada tek ulazi na listu najvećih, kao i Gavrilović grupa ili maloprodajni lanac Studenac. I u kategoriji tvrtki s raspršenim vlasništvom na drugo mjesto, odmah iza Ine, pozicionirala bi se Adris grupa s ukupnim prihodom od 3,1 milijarde kuna. Među državnim tvrtkama znatno bi bolje prema konsolidiranim rezultatima stajao HŽ Holding, kojem se prihod tako penje na 4,1 milijardu kuna, te Končar grupa s nešto manje od tri milijarde kuna prihoda, čiji su Končar energetski transformatori sada zastupljeni na listi kao strana kompanija u ‘joint ventureu’ sa Siemensom, koji ima 51 posto vlasništva.

Strane kompanije, osim banaka kojima se mogu pripojiti njihova leasing-društva, uglavnom nemaju tolike skokove jer obično nemaju više različitih kompanija u svom vlasništvu u Hrvatskoj kao što ih imaju neki istaknutiji domaći poduzetnici. Na bolju pozicioniranost tvrtki u stranom vlasništvu u prvih stotinu u posljednje vrijeme utjecale su i neke akvizicije, pa su na toj listi završili Getro, Osijek-Koteks i Euro-petrol.

Takva struktura vlasništva omogućuje dominaciju uprave. Mirovinski, investicijski ili ‘private equity’ fondovi vrše strateški pritisak na upravu, traže povećanje vrijednosti za dioničare, a to ne čine mali dioničari u npr. Podravci ili Krašu gdje je upravljanje više usmjeren na čuvanje radnih mjesta nego na povećanje vrijednosti kompanije – kaže Novotny.

Jedan od istaknutijih protivnika institucionalnih investitora poput fondova i stranih preuzimača jest Ante Vlahović, prvi čovjek Adris grupe koja se preko TDR-a našla na popisu najvećih tvrtki u raspršenom vlasništvu brojnih malih dioničara, među kojima ipak važnu ulogu ima menadžment na čelu s Vlahovićem. U pismu dioničarima Vlahović tako, braneći dioničarsku strukturu i poslovnu politiku Adrisa, kaže kako je logično da je velika odgovornost institucionalnih dioničara prema njihovim ulagačima, a mala prema konkretnoj kompaniji koja može predstavljati samo manji dio njihova širokog portfelja kompanija u kojima drže mali ili manjinski vlasnički ulog.

Iskustva Agrokora i Atlantica (zasad) govore suprotno. Prema podacima koje Vlahović iznosi u svom pismu danas se vlasničke funkcije i djelovanja dioničara u javnim kompanijama pretežno ostvaruju u obliku fondova raznih vrsta. Udio individualnih dioničara u vlasničkoj strukturi europskih kompanija danas iznosi samo 14 posto i kreće se u rasponu od 2 posto (u Slovačkoj) do najviše 27 posto (u Italiji). Udio dioničara iz drugih zemalja, npr. u slovačkim, mađarskim i nizozemskim kompanijama, iznosi više od 70 posto, za razliku od talijanskih i slovenskih kompanija gdje je on samo oko 14 posto.

Treba li se Hrvatska, poput Vlahovića, bojati stranaca u bilo kojem obliku? Prvi val ulaska stranih kompanija završio je, smatra Novotny, prije desetak godina. Sada više nema motiva zbog kojih su ulazili na ovo tržište jer ne postoje takve perspektive rasta kao nekada.

• Ne vjerujem da će se povećati broj stranih kompanija koje će u Hrvatsku ulaziti preko akvizicija. Nadam se da će se povećati broj stranih ‘greenfield’ ulaganja koje će iskorištavati fondove EU namijenjene Hrvatskoj. Stranci su se dosad pokazivali uspješnijima u iskorištavanju tih fondova preko kojih mogu subvencionirati trošak investicije i do 50-60 posto – kaže Novotny. Ako se takve prognoze ostvare, realno je očekivati da se u prvih 100 najvećih kompanija pojave neki novi stranci.