PETAR ČAVLOVIĆ Poslovna ptica selica na STV-u

Iskusni menadžer s političkim iskustvom u kratkom roku s minimumom sredstava pokrenuo zahtjevan projekt Matešina Olimpijskog odbora. Za sebe kaže da je jedinstven primjer u zemlji koji je promijenio toliko poslova. Sportska televizija samo će biti dodatno iskustvo.

Njegov je to tako uspješno za tako kratko vrijeme vodio jedan projekt kao što je ovaj Sportske televizije pokrenut u rujnu, prvevši ga kraju s manje sredstava nego što su to Zlatko Mateša i Hrvatski olimpijski odbor planirali, rekao je naš sugovornik o Petru Čavloviću, direktoru Sportske televizije koja je počela s emitiranjem ovog ponedjeljka.

Radi se o čovjeku koji je u više od 30 godina radnog vijeka promijenio nekoliko branši, stvorivši vrlo jaku mrežu poznanstava. Stipendist Končara diplomirao je 1978. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu (1982. ondje i magistrirao) te se zapošlio u Končarovu institutu radeći na velikim transformatorima. Potkraj osamdesetih predvodio je tim koji je postigao velik uspjeh jer su prvi u Jugoslaviji, čak i šire, ispitali veliki transformator na kratki spoj, što je, kaže, veoma komplicirana izvedba. Bio je to njegov prvi veliki uspjeh i nagrađen je funkcijom direktora, ali je ubrzo pao u hijerarhiji te je morao napustiti Končar.

Teško je dokučiti što se dogodilo jer Čavlović baš o tome ne govori mnogo, kao ni drugi. Samo tvrdi da nikad nije bio u sukobu ni s kim, a takvim ga opisuje i većina naših sugovornika koji kažu da je prilagodljiv okružju. Ipak, teško je reći da nije bio u nesuglasicama u karijeri, što se moglo čitati između redova dok smo razgovarali s njim. Prije će biti da nikad te nesuglasice nije spuštao na razinu svada, nego je diplomatski znao smiriti situaciju. To mu je još jedna dobra osobina koju ističu oni koji ga poznaju. Jedan njegov znanac opisao ga je kao ‘političara u krvi, a gospodarstvenika po vokaciji.’

Čovjek je ideje, vizije i inicijative, što pokazuje i nikad provedeni projekt u Ini koji mu je ostao velika boljka, kada je kao direktor Ina trgovine predlagao da se benzinske crpke na otocima daju u franšizu radnicima, držeći se načela ‘nikto svoje ne krate’. U Inu je došao 1990. za člana Uprave za informatiku, no javnosti je malo poznato da je bio šef logistike u Ministarstvu obrane 1991. te se u proljeće 1992. vratio u Inu s činom brigadira. Autor je Ina kartice, a osnovao je i Ina info centar na kojem se obučavalo 30 tisuća radnika Ine. Direktor Ina trgovine postao je 1997., a godinu poslije prešao je u Janaf na mjesto pomoćnika tadašnjeg predsjednika Uprave Ante Čičina Šaina.

Dokazao se kao vrlo strog, ali radišan i principijelno voditelj koji je znao povući i radikalne poteze. I sam to za sebe tvrdi, no negira da je kažnjavao ljudje, iako neki sugovornici tvrde da je znao i smijeniti s funkcija podređene. No ne može se reći da mu je to radni stil, dapače, mnogo razgovara s ljudima, sluša i prihvaća njihove ideje, ali njegovo držanje, glas, elokvencija i grimase dok nešto traži jasno sugeriraju da se dogovoreno mora odraditi i poštovati rokove. No ne kažnjava na prvu, veoma je strpljiv i uporan, a jedna od vrlina mu je da jako brzo procijeni ljude. Takav pristup temelji se na njegovu kršćanskom poimanju života, tj. u dijalogu i stalnom radu te odgovornosti, ali i uz često i jasno isticanje dovoljublja. Međutim, kažu sugovornici, a vidljivo je i iz razgovora s njim, ne radi se o isključivom čovjeku, dapače, iako mu njegova kršćanska načela određuju i radna, njegova praktična i tradicionalna religija u određenim situacijama ipak ustekne.

• Bio je sastanak na Veliki petak, a kako je to pretpraznično raspoloženje, našalo sam se prigovarajući da kakvi su to vjernici koji rade na taj dan. Na tu ‘neslanu’ šalu ljutito mi je odbrusio da je Veliki petak jednostavno petak, radni dan – istaknuo je sugovornik.

Politički je također konzervativniji; bio je predsjednik Stručnog vijeća HSS-a za predsjednikovanja Zlatka Tomčića o kojem ima najbolje mišljenje, no dolaskom Josipa Friščića prestao je biti aktivan jer smatra da je sadašnji predsjednik stranku sveo samo na zastupanje sela. Zato je podupiro Josipa Kregara tijekom posljednjih izbora za zagrebačkoga gradonačelnika, smatrajući da Zagrebu, ali i Hrvatskoj, trebaju novi ljudi.

Njegov opozicijski nerv možda se najbolje osjeti prema HT-u i Vipnetu, iako će reći da je opozicija prejaka riječ te da kao predsjednik Udruženja telekom operatora HGK zastupa stajališta manjih kompanija. Naime, vratimo li se na njegovu karijeru, vidjet ćemo da je bio Šainov pomoćnik u Janafu do 2001., nakon čega je imenovan za savjetnika za razvoj i investicije. Godine 2005. promijenio je branšu zaposlivanje se na mjestu glavnog operativnog direktora i člana Uprave u H1 telekomu. Dvije godine nakon toga imenovan je za savjetnika i zamjenika predsjednika Nadzornog odbora te tvrtke i kaže da je bio izazov otići u novu branšu. Tehnička strana, doduše, nije mu ona jača, no manjim je operaterima bilo bitno da imaju nekog tko se može udubiti u regulativu koju diktiraju veliki. Kažu da je upravo tu došla do izražaja njegova diplomatska umjehnost. Svoje protivnike ne odbacuje i zna im se približiti. Oratorske sposobnosti u ovoj su branši također došle do izražaja. Primjerice, jednom je prigodom Udruženje htjelo donijeti rješenje protiv HT-a i kada su zbog pritiska morali odustati, trebalo je objasniti novinarima ‘žednima krvi’ da od priče nema ništa.

• No on ih je s takvom lakoćom uvjerio da je stajanje i dalje složeno te da se jedno vrijeme strpe za informacije – ispričao je jedan sugovornik.

Drugi kaže da je on stara škola, uvijek u odijelu, ne pati od šminke, što možda najbolje potvrđuje i priča da je jedno vrijeme nosio napukli mobitel iako je mogao imati najbolji. Vrlo je elokventan i ugodan sugovornik. Nije duhovit, ali kažu da je 57-godišnjak zapravo pristojan zagrebački dečko koji može vrlo zanimljivo, čak i s dozom strasti, obrazlagati svoja stajališta. Vidi se to dok govori o skijanju (omiljenom sportu), o vikendici na Braču ili dok objašnjava situaciju u branši. Strogo odvaja posao od druženja, a takav je bio oduvijek. Jedan ga se sugovornik sjeća iz studentskih dana kada je također pokazivao upornost, znatiželju da se uđubi u znanstvenu tematiku. Slab je na Pink Floyd, ima sve njihove ploče, album ‘The Dark Side of the Moon’ smatra gotovo savršenom umjetnošću, a od gimnazije ljubi suprugu Danicu.

Mnogi kažu da je samoljubiv i da često ističe svoja poznanstva. Da mu je karijera bitna, vidi se po njegovu preciznom pamćenju datuma kada je negdje imenovan ili je pokrenuo projekt. Neki kažu da je smiren, neki da katkad preburno reagira. Vrlo zanimljiva osoba, sam za sebe kaže da je jedinstven primjer u zemlji koji je promijenio toliko poslova. Sportska televizija samo će biti dodatno iskustvo.