Ni nakon 20 godina u Hrvatskoj nema kriterija za privatizaciju. Ograničenje pojedinačnog vlasništva nad Inom na 49 posto postavljeno je zbog Molovih poteza, a ne Vladina strateškog promišljanja.
Pametna država imala bi principijalno razrađen sustav vrijednosti kad je riječ o privatizaciji nacionalno važnih tvrtki. Pa bi negdje pisalo opredjeljenje da u tvrtkama poput Ine nitko ne smije imati 50 ili više posto vlasništva. To stajalište zatim bi se obrazložilo detaljnim analizama zašto je to najbolji odnos vlasništva. Ozbiljna bi vlast osim toga priznala da takvo rješenje možda ima i negativnih posljedica. Navela bi ih, ali zatim bi argumentirala zašto su koristi veće od štete.
Nažalost, vlast već 20 godina nije odredila što je cilj privatizacije: socijalna pravednost, zaštita nacionalnih bogatstava, maksimiranje zarade za proračun, učinkovitije poslovanje privatiziranih tvrtki…
Kad nema sustava vrijednosti, onda se reagira isključivo dnevno-politikantski. Dok mađarski Mol nije počeo kupovati dionice kako bi postao Inin većinski vlasnik, u Vladi nitko nije predvidio takvu mogućnost. Tko bi se bavio promišljanjem i procjenjivanjem? Imaju državni funkcionari profitabilnih misli – pokazuju to Uskokove istrage.
Sad će premijerka Kosor vatrogasno zaustaviti Mađare u namjeri stjecanja Inina većinskog paketa. Ali mogu se kladiti da se uz promjenu zakona neće predočiti ozbiljan program što hrvatska strana u poslovno-ražvojnom smislu želi učiniti s naftnom kompanijom. Da su vlasti u ova dva desetljeća znale što s Inom, ne bi je prodavale Molu, nego bi uspješno vođena Ina kupila Mol. Sad će, izgledno je, lutanja u strateškom vođenju Ine ponovno oživjeti.
Što to sad znači? Da dugogodišnja dogma kako je privatno vlasništvo nad tvrtkama efikasnije od državnog više nije državna ideologija? Odnosi li se ta ‘znanstvena’ istina samo na tvrtke koje stranci odluče preuzeti ili je to općenita istina? Možda je ipak previše tako teška pitanja postavljati ovom sazivu ministara u Vladi…
Kako uzimati ozbiljno zemlju i vlast u kojoj Fond za privatizaciju upravo uzima kredit od PBZ-a od 100 milijuna kuna? Pa sve je nacionalno bogatstvo početkom 90-ih oduzeto radnicima i pohranjeno u HFP! I umjesto da rasprodajom tog bogatstva državni fond barem posluje na pozitivnoj nuli, on mora uzeti kredit da namiri svoje obveze?
Bauljanje koalicije predvođene HDZ-om u vođenju državnih tvrtki ogleda se i u vatrogasnom povlačenju zabrane novog zapošljavanja u javnim tvrtkama. Prije godinu dana impresionisti iz Banskih dvora, uplašeni kad su posljednji shvatili da je zemlja u recesiji, naložili su državnim direktorima strogu štednju. Menadžeri su začeli investicije. Pa je BDP ljosnuo više negoli je trebao. U međuvremenu brod je skrenut za 180 stupnjeva pa lani zabranjene investicije sad postaju najpoželjnija stvar. Prije desetak mjeseci mantra je bila ‘smanjite broj zaposlenih pet posto’. Sad treba zaposlititi što više ljudi kako bi se izbori dočekali sa što manje nezaposlenih. Naravno, i ovog puta ide se posve nekritički, bez razrade kriterija koje su investicije dobrodošle i zašto.
Mnogo je primjera Vladine nekonzistentnosti, mjera donesenih prekasno i nedomišljeno te lupanja po posljedicama, a ne uzrocima. Dođu sindikati s idejom o jamstvenom fondu za radnike koji ne primaju plaću. Može, kako da ne… Jave se obrtnici sa žalbom da im kolege koji su odjavili obrte nelojalno konkuriraju. Hm, to znači i manje novca u proračunu. Što učiniti? Neki primjećuju da ljudi nisu otišli u sivu ekonomiju bez razloga. Treba ih potaknuti da se vrate… Ma dajte, to je komplicirano! ‘Ajmo mi donijeti zakon da inspektori smiju svakom u kuću i da pomagati smiju samo susjedi i rođaci udaljeni do 500 metara!
Treba ipak priznati da svako pravilo ima iznimku, pa tako i ovo o površnosti i nedomišljenosti Vladinih poteza. Kad je riječ o čuvanju fotelja, tj. izborima, e, tu se vladajući vrlo temeljito pripremaju. Prekrajanje izbornih jedinica pomno je razrađen projekt. Eto, kad ima interesa, ima i temeljitosti.
