Na ovogodišnjoj Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu Lisin, vlasnik metalurškog kombinata Novolipecka i još ponećega, zauzeo je 14. mjesto, ali pretekao je svoje ruske suparnike i sad je prvi među njima. Bogatstvo mu se procjenjuje na 24 milijarde dolara, a samo prije dvije godine imao je ‘jedva’ više od pet milijardi. Njegova je priča prava ruska i tranzicijska: elektromehaničar se školovao uz rad pa postao menadžer, a onda je došla privatizacija.
Kad bi Rusija imala svog Brucea Waynea, misterioznog ultrabogatog i iznimno pametnog industrijalca o čijem se privatnom životu toliko malo zna da bi, kad je javnost u pitanju, zapravo mogao biti superjunak Batman, bio bi to Vladimir Lisin, vlasnik metalurškog kombinata Novolipecka (NLMK). Naime, Lisin, koji ima suprugu i otprilike troje djece, uvjerljivo je najbogatiji čovjek u Rusiji. Njegovo bogatstvo procjenjuje se na 24 milijarde dolara, što ga svrstava na 14. mjesto Forbesove svjetske ljestvice milijardera prema kojoj je prije dvije godine imao ‘sam’ 5,2 milijarde. Drugim riječima, u jako kratko vrijeme povećao je svoj neto kapital za nevjerojatnih 350 posto. Kad se tomu doda da je 54-godišnji Lisin doktor znanosti koji je karijeru počeo radeći kao relativno siromašan elektromehaničar iz Ivanova, njegova priča postaje prava ruska proleterska bajka.
Svoj prvi posao Lisin je dobio 1975. u sovjetskom rudniku ugljena u Sibiru. Nekoliko godina poslije diplomirao je na Sibirskom metalurškom institutu stekavši zvanje inženjera metalurgije. Kaže, izbora nije imao. – Živio sam u Novokuznjecku, gradu koji živi od metalne industrije, zato sam upisao metalurgiju na lokalnom institutu. Nije trebalo mnogo razmišljati. Bogatstvo je za mene zato ponajprije sredstvo za ostvarivanje veće slobode – slobode da biramo poslove, karijeru, smjer za moj razvoj ili razvoj moje djece. U tom smislu više novca znači više mogućnosti – rekao je 2007. u intervjuu za ruskog online lista Kommersant.com.
S mnoštvom drugih mladih inženjera radio je na konstrukciji željezničke pruge i raščišćavanju zemljišta za postavljanje hidroelektrane. Ondje je zaradio svoju prvu plaću. Njegova velika snaga od početka je bila usporedni napredak u poslovnoj i znanstvenoj zajednici – već je 1984. završio poslijediplomski studij na ukrajinskom Institutu za metalurgiju. Devedesetih je završio i višu poslovnu školu te fakultet ekonomije i menadžmenta. Ima dva doktora, jedan iz tehničkih znanosti, drugi iz ekonomskih. Tečno govori engleski jezik i smatra se jednim od najobrazovanijih bogataša u svijetu i rijetkim profesorom na toj prestižnoj listi.
I dok se njegova znanstvena karijera logično može pratiti tijekom godina, kad je o biznisu riječ, vrlo se brzo može uvidjeti kako Lisin nije sklon velikim pričama o sebi, zato su informacije o njemu dostupne na kapaljku. Od početka je oklijevao vezati svoje ime uz politiku i izbjegavao je eksponirati se u javnosti. Wall Street Journal napisao je da njegovo ime u prijevodu s ruskog ne znači slučajno – lisica. Naime, baš kao tu životinju Lisina krasi luka-vost, pa je tako budući milijarder od početka vrlo mudro birao svoje društvo.
Kasnih 80-ih postao je poslovni partner Olegu Sokovecu, tada direktoru kombinata u Karagandi, gdje je Lisin počeo karijeru. Do 1989. već je bio zamjenik generalnog direktora. Pod Sokovećevim vodstvom naučio je mnogo o vođenju poslovanja, što je došlo do izražaja kad je kombinat sa švicarskim partnerima osnovao društvo kćer TSK Steel. Tvrta je iskoristila rupu u zakonu po kojoj se manje kvalitetan metal može izvoziti u strane zemlje pa je Lisin kao zamjenik direktora zaradio prvo manje bogatstvo. Kad je Sokovec otišao u Moskvu na mjesto ministra metalurgije i poslije, 1992., postao član nove ruske Vlade, Lisin se preselio s njim. Zanimljivo, uvijek je tvrdio da nisu prijatelji i da su se u Moskvi susreli samo nekoliko puta. Međutim, i to je bilo dovoljno da preko njega Lisin upozna nekoliko važnih igrača u industriji, među ostalima braću Mihaila i Leona Černija. S njima i britanskim investitorom Davidom Reubenom osnovat će Transworld Group (TWG) pod čijom će se kontrolom do sredine devedesetih naći većina ruske metalurške industrije. Grupa je funkcionirala kao golem konglomerat formalno odvojenih kompanija. Lisin je kao član Odbora TWG-a bio direktor triju tvornica aluminija i dviju željezara.
Prvi veliki skandal koji je izbio u neposrednoj Lisinovoj blizini bio je val ubojstava 1995. u kojem su stradali čelni ljudi kompanija s vlasničkim udjelima u tvornicama aluminija koje je kontrolirao. Tri ubojstva i jedan pokušaj ubojstva bili su dovoljni da se o TWG-u u međunarodnoj poslovnoj zajednici stvori slika demonske kompanije povezane s kojekakvim ljudima. Lisin je taj brod napustio prije potonuća, sasvim slučajno nekoliko mjeseci nakon što je i Sokovec izišao iz ruske Vlade u sanaderovskom stilu i nakon što je došla garnitura s kojom Lisin nije bio u najboljim odnosima. U raspadanju Grupe dobro se snašao – preuzeo je gotovo potpunu kontrolu nad NLMK-om. Poslije će ga bivši partner Vladimir Potanin tužiti da je manje izveo tajnim prijenosom dionica pod svoju kontrolu. Povuci-potegni i uz pomoć nekoliko prijatelja i taj je problem Lisin riješio u svoju korist. Danas se postavljaju pitanja koliko je zapravo kontrolirao posao, jer s jedne strane stajao je Sokovec, a s druge braća Černi, povezana sa skupinom organiziranog kriminala Ismailovski. Lisin nikad nije volio javno rješavati probleme, radije je stvari držao iza zavjese i poslovao tiho. Možda zato nikad nije sjeo na politički stolac. Međutim, nekoliko mu se puta približio. Najprije je još 1998. bilo riječi da će se kandidirati za guvernersko mjesto u regiji Lippeku, no podupro je drugog kandidata. Slično se ponovilo 2002., kad su svi samo čekali njegovu kandidaturu, međutim odustao je, navodno u zadnji čas, kad je saznao da će Kremlj poduprijeti suparnika Olega Korolova, i to u zamjenu za prestanak političke paljbe na NLMK.
