Home / Biznis i politika / Mogućnosti za energetski biznis u regionu Balkana

Mogućnosti za energetski biznis u regionu Balkana

Na ovogodišnjoj Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu Lisin, vlasnik metalurškog kombinata Novolipecka i još ponećega, zauzeo je 14. mjesto, ali pretekao je svoje ruske suparnike i sad je prvi među njima. Bogatstvo mu se procjenjuje na 24 milijarde dolara, a samo prije dvije godine imao je ‘jedva’ više od pet milijardi. Njegova je priča prava ruska i tranzicijska: elektromehaničar se školovao uz rad pa postao menadžer, a onda je došla privatizacija.

Kad bi Rusija imala svog Brucea Waynea, misterioznog ultrabogatog i iznimno pametnog industrijalca o čijem se privatnom životu toliko malo zna da bi, kad je javnost u pitanju, zapravo mogao biti superjunak Batman, bio bi to Vladimir Lisin, vlasnik metalurškog kombinata Novolipecka (NLMK). Naime, Lisin, koji ima suprugu i otprilike troje djece, uvjerljivo je najbogatiji čovjek u Rusiji. Njegovo bogatstvo procjenjuje se na 24 milijarde dolara, što ga svrstava na 14. mjesto Forbesove svjetske ljestvice milijardera prema kojoj je prije dvije godine imao ‘sam’ 5,2 milijarde. Drugim riječima, u jako kratko vrijeme povećao je svoj neto kapital za nevjerojatnih 350 posto. Kad se tomu doda da je 54-godišnji Lisin doktor znanosti koji je karijeru počeo radeći kao relativno siromašan elektromehaničar iz Ivanova, njegova priča postaje prava ruska proleterska bajka.

Svoj prvi posao Lisin je dobio 1975. u sovjetskom rudniku ugljena u Sibiru. Nekoliko godina poslije diplomirao je na Sibirskom metalurškom institutu stekavši zvanje inženjera metalurgije. Kaže, izbora nije imao. – Živio sam u Novokuznjecku, gradu koji živi od metalne industrije, zato sam upisao metalurgiju na lokalnom institutu. Nije trebalo mnogo razmišljati. Bogatstvo je za mene zato ponajprije sredstvo za ostvarivanje veće slobode – slobode da biramo poslove, karijeru, smjer za moj razvoj ili razvoj moje djece. U tom smislu više novca znači više mogućnosti – rekao je 2007. u intervjuu za ruskog online lista Kommersant.com.

S mnoštvom drugih mladih inženjera radio je na konstrukciji željezničke pruge i raščišćavanju zemljišta za postavljanje hidroelektrane. Ondje je zaradio svoju prvu plaću. Njegova velika snaga od početka je bila usporedni napredak u poslovnoj i znanstvenoj zajednici – već je 1984. završio poslijediplomski studij na ukrajinskom Institutu za metalurgiju. Devedesetih je završio i višu poslovnu školu te fakultet ekonomije i menadžmenta. Ima dva doktora, jedan iz tehničkih znanosti, drugi iz ekonomskih. Tečno govori engleski jezik i smatra se jednim od najobrazovanijih bogataša u svijetu i rijetkim profesorom na toj prestižnoj listi.

I dok se njegova znanstvena karijera logično može pratiti tijekom godina, kad je o biznisu riječ, vrlo se brzo može uvidjeti kako Lisin nije sklon velikim pričama o sebi, zato su informacije o njemu dostupne na kapaljku. Od početka je oklijevao vezati svoje ime uz politiku i izbjegavao je eksponirati se u javnosti. Wall Street Journal napisao je da njegovo ime u prijevodu s ruskog ne znači slučajno – lisica. Naime, baš kao tu životinju Lisina krasi luka-vost, pa je tako budući milijarder od početka vrlo mudro birao svoje društvo.

Kasnih 80-ih postao je poslovni partner Olegu Sokovecu, tada direktoru kombinata u Karagandi, gdje je Lisin počeo karijeru. Do 1989. već je bio zamjenik generalnog direktora. Pod Sokovećevim vodstvom naučio je mnogo o vođenju poslovanja, što je došlo do izražaja kad je kombinat sa švicarskim partnerima osnovao društvo kćer TSK Steel. Tvrta je iskoristila rupu u zakonu po kojoj se manje kvalitetan metal može izvoziti u strane zemlje pa je Lisin kao zamjenik direktora zaradio prvo manje bogatstvo. Kad je Sokovec otišao u Moskvu na mjesto ministra metalurgije i poslije, 1992., postao član nove ruske Vlade, Lisin se preselio s njim. Zanimljivo, uvijek je tvrdio da nisu prijatelji i da su se u Moskvi susreli samo nekoliko puta. Međutim, i to je bilo dovoljno da preko njega Lisin upozna nekoliko važnih igrača u industriji, među ostalima braću Mihaila i Leona Černija. S njima i britanskim investitorom Davidom Reubenom osnovat će Transworld Group (TWG) pod čijom će se kontrolom do sredine devedesetih naći većina ruske metalurške industrije. Grupa je funkcionirala kao golem konglomerat formalno odvojenih kompanija. Lisin je kao član Odbora TWG-a bio direktor triju tvornica aluminija i dviju željezara.

Prvi veliki skandal koji je izbio u neposrednoj Lisinovoj blizini bio je val ubojstava 1995. u kojem su stradali čelni ljudi kompanija s vlasničkim udjelima u tvornicama aluminija koje je kontrolirao. Tri ubojstva i jedan pokušaj ubojstva bili su dovoljni da se o TWG-u u međunarodnoj poslovnoj zajednici stvori slika demonske kompanije povezane s kojekakvim ljudima. Lisin je taj brod napustio prije potonuća, sasvim slučajno nekoliko mjeseci nakon što je i Sokovec izišao iz ruske Vlade u sanaderovskom stilu i nakon što je došla garnitura s kojom Lisin nije bio u najboljim odnosima. U raspadanju Grupe dobro se snašao – preuzeo je gotovo potpunu kontrolu nad NLMK-om. Poslije će ga bivši partner Vladimir Potanin tužiti da je manje izveo tajnim prijenosom dionica pod svoju kontrolu. Povuci-potegni i uz pomoć nekoliko prijatelja i taj je problem Lisin riješio u svoju korist. Danas se postavljaju pitanja koliko je zapravo kontrolirao posao, jer s jedne strane stajao je Sokovec, a s druge braća Černi, povezana sa skupinom organiziranog kriminala Ismailovski. Lisin nikad nije volio javno rješavati probleme, radije je stvari držao iza zavjese i poslovao tiho. Možda zato nikad nije sjeo na politički stolac. Međutim, nekoliko mu se puta približio. Najprije je još 1998. bilo riječi da će se kandidirati za guvernersko mjesto u regiji Lippeku, no podupro je drugog kandidata. Slično se ponovilo 2002., kad su svi samo čekali njegovu kandidaturu, međutim odustao je, navodno u zadnji čas, kad je saznao da će Kremlj poduprijeti suparnika Olega Korolova, i to u zamjenu za prestanak političke paljbe na NLMK.

Šest godina poslije procijenio je da je ipak spreman za regionalnu politiku pa je ušao u utrku s Korolovom. Priča se da se za izbore odlučio kako bi izmaknuo kontrolu mašije Ismailovski. Utrka je cijelo vrijeme bila na rubu dopuštenoga. Lisinovi su radnici, primjerice, na Korolovljevim političkim skupovima palili rusku zastavu kako bi ispalio da vladajući guverner nema nikakvu kontrolu u regiji. Sukob je, navodno, na kraju riješio sam Putin odustavši od kontrole Lisinove prodaje tvornice za koju taj nije platio nikakav porez. I tako je Lisin, kad je o političkoj karijeri riječ, ipak ostao kardinal u sjeni. Budući da utjecaj nije mogao širiti politički, okrenuo se medijima – postao je vlasnik novina Gazeta i radiopostaje Business FM. Iako novine posluju s gubitkom, tog se manjka spremno odriče. Zbog povećanja cijena metala na globalnoj razini Lisin je tijekom godina vrijednost svoje imovine povećao za nekoliko desetaka posto. Većinski je vlasnik dionica sanktpeterburške luke.

Lisin je oduvijek volio njegovati dobre odnose s političkim vrhom. S ruskim premijerom Vladimirom Putinom dijeli dugu povijest unatoč tomu što ga službeni Kremlj nije podupro u političkoj kandidaturi na lokalnim izborima. U luci Tuapse zastupljen je sa 70 posto. S francusko-talijanskom grupacijom formirao je CP Duferco, koncern koji se bavi investiranjem i financiranjem u industriji čelika. Međutim, ni njemu ne ide sve uvijek kao što je zamislio. Poslije manje od godinu dana nakon kupnje velikog rudnika Prokopjevska za stotinjak milijuna dolara odlučio ga je prodati natrag državi, i to, kao što su mediji pisali, ‘za siću’. Za taj se nesmotreni gubitak odlučio jer se ni 100 milijuna ne može usporediti s troškovima spašavanja rudara iz nesigurnog rudnika u kojemu su u to vrijeme, 2007., u manje od šest mjeseci poginula 34 radnika. Naime, mjere potrebne da se rudnik osigura stajale bi i više od pola milijarde dolara. I to je već bilo dovoljno demotivirajuće, a Lisinu nije pomoglo ni to što je odgovornost za sve više teških nesreća u rudniku lokalna vlast prišila upravo njemu. U Novolipecku je u međuvremenu velik napor uložen upravo u sigurnost u radu, zato loš publicitet s novostečenim rudnikom nije dobro utjecao na kompaniju. Lisin je stoga odlučio riješiti se loše investicije unatoč tomu što mu je lokalni guverner uvjetovao da mora riješiti sav dug rudnika.

Kad je riječ o odnosu s Kremljem, Lisin u načelu nije stvarao nikakve probleme, pa mu je Putin dodijelio i ruski Orden časti. I tu je upotrijebio svoj prokušani recept – za studiranja na poslijediplomskom studiju sprijeljio s nekoliko visokopozicioniranih Putinovih dužnosnika. Mnogi mediji tvrde da sad prijateljuje i s Dmitrijem Medvedevom. Pravi prijatelji na pravim mjestima – Lisinova je životna mantra. Svoj uspjeh sâm objašnjava malo drukčije: – Možda drugi poslovni ljudi imaju neke tajne uspjeha. Međutim, moja je vrlo jednostavna: vrijedno radi i sve će se isplatiti. Svojoj djeci kažem da nije važno što čovjek radi: skuplja smeće, igra nogomet ili liječi ljudje. Važno da, što god radi, pokušava napraviti bolje od drugih.

Iako nije sklon razmetanju poput nekih kolega milijunaša i još nema jahte ili nogometni klub u rangu siromašnjeg Romana Abramovića, na ruski način zna uživati u stečenom bogatstvu. Često odlazi u Škotsku, gdje je prije nekoliko godina kupio srednjovjekovni dvorac vrijedan nekoliko milijuna dolara. Osim odmarajući se na zelenim obroncima, energiju puni baveći se omiljenom hobijem – pucanjem iz vatrenog oružja.